Još jedna sasvim solidna moderna socijalna drama koja stiže iz Rusije, koju je mladi scenarist i redatelj Kantemir Balagov (1991. godište) smjestio u kavkaski grad Nalčik u 1998. godinu. Glavna junakinja ovdje je Ila, 24-godišnja djevojka iz židovske obitelji, a ona pomaže ocu radeći u njegovoj automehaničarskoj radionici. Jedne večeri cijela obitelj i prijatelji se okupe kako bi proslavili zaruke njenog mlađeg brata, a kasnije iste te večeri brat i njegova buduća nevjesta su oteti i otmičari su postavili odštetni zahtjev koji je za ovu obitelj nedohvatljiv. Cijela židovska zajednica potom se okupi kako bi skupili dovoljno novca za otkupninu, no ni to se ne pokaže dovoljnim, već će Ilina obitelj očito morati prodati ne samo radnju, već i kuću. Kao potencijalno rješenje nameće se dogovoreni brak Ile s mladićem iz ugledne i bogate obitelji, koja bi u tom slučaju podmirila otkupninu, no 24-godišnjakinja tom idejom baš i nije oduševljena, tim više jer je u vezi s lokalnim mladićem, koji je po vjeroispovjesti musliman, a njena obitelj na tu vezu baš i ne gleda blagonaklono.
Ovaj mladi filmaš imao je čast da mu se film prikaže na festivalu u Cannesu 2017. godine, gdje je i dobio nagradu filmskih kritičara. Ruski kritičari također su Balagovu dodijeli nagradu za najboljeg debitanta, dok je glumica koja je utjelovila Ilu, Darija Žovnar podijelila nagradu za najbolju glumicu s Irinom Gorbačovom iz Aritmije. Zanimljivo je kako je Bagalov priču filma smjestio u vrijeme rata u Čečeniji i u vrijeme kad je Rusijom vladao tamošnji antipod Vladimira Šeksa, odnosno Boris Jeljcin. Bilo je to vrijeme prave depresije, Rusija je tada djelovala kao potpuno socijalno i ekonomski propala država koju samo čudo može izvući i vratiti joj nekadašnji status svjetske sile. Bilo je to vrijeme i velikih religijskih, kao i nacionalnih netrpeljivosti, posebno u područjima uz granicu sa Čečenijom. Bio je rat u kojem su se, baš kao i u svakom drugom ratu, događala razna zvjerstva i gadosti, a pomalo neočekivano Balagov je u svoj film odlučio ubaciti i prave dokumentarne snimke mučenja ratnih zarobljenika. Stvarno, ne znam koja mu je bila intencija da u svoju socijalnu dramu ubacio nekoliko minuta pravog snuffa u kojem Čečeni muče ruske zarobljenike (ili obratno?), možda da pojača dojam i šokira, no meni taj dio nikako nije sjeo i mislim da se moglo proći i bez toga.
Tim više je je u središtu priče ovdje ipak psihološka drama u jednoj djevojci, kojoj je ta tesnota, odnosno bliskost s obitelji, istovremeno i nešto važno, ali i veliki uteg. Baš zbog te bliskosti, odnosno povezanosti sa svojom obitelji, a potom i povezanosti njene obitelji sa židovskom zajednicom, ona ne može biti ono što želi. Mlada žena koja želi uživati u životu, raditi što hoće, biti s kim hoće, a ne činiti pa i misliti ono što joj obitelj i zajednica nametnu. Ilu također muči što je svjesna da je njezin brat oduvijek bio ljubimac u obitelji i da sasvim sigurno za nju otac i majka ne bi poduzimali nešto slično i skupljali otkupninu pošto je oduvijek bila buntovnica i "crna ovca" u obitelji. Otvara se ovdje i pitanje patrijarhalnog načina gledanja na društvo u kojem su muškarci uvijek više vrijedni i za sina bi se učinilo sve, a žena baš i ne bi trebala imati svoje mišljenje i previše jamrati, već se slijepo pokoravati odlukama pa kad je u pitanju i izbor partnera. Istovremeno, ovaj je film i kritika zatvorenim nacionalnim i vjerskim zajednicama u Rusiji, koje očito i dalje funkcioniraju kao svijet za sebe i prilično su zatvorene.
Primjedbe
Objavi komentar