Iako je ovaj
film premijeru, doduše nezavršena verzija, imao 2017. na festivalu u
Cannesu, na dolazak "Iskupljenja u New Yorku" (kako je pomalo nespretno u
nas preveden "You Were Never Really Here") u kina, potom i na male ekrane, moralo se čekati gotovo godinu dana. Škotska filmašica Lynne
Ramsay već je u Cannesu dobila nagradu za najbolji scenarij, dok je
Joaquin Phoenix koji je utjelovio naslovnog junaka Joea dobio ondje nagradu za
najboljeg glumca. Sa svojom izvedbom dobri je Joaquin definitivno zaslužio još
jednu oskarovsku nominaciju, a kako je film na američko tržište izašao tek ovog proljeća,
pretpostavljam da će biti u ovogodišnjoj konkurenciji. Jer ovo mu je
definitivno jedna od top uloga, uloga koja bi se po psihologiji i karakteru
najbolje mogla usporediti s onom u "Masteru" P. T. Andersona, a ovdje
Phoenix igra bivšeg vojnog veterana i agenta FBI-ja s PTSP-om. On preživljava
kao plaćenik koji oslobađa djevojke čija je sudbina da su postale bijelo roblje
i radeći slične opasne zadatke. Joe živi s majkom, od koje se očito
ne može odvojiti, a koja ga istovremeno i potpuno guši te mu onemogućuje da
krene u samostalni život.
Vrlo brzo
shvatimo da je Joe potpuno okorjeli tip koji je oko sebe podigao zid i nikome
ne da ni blizu. Suicidalni samotnjak koji iz glave ne može istjerati slike
užasa kojima je svjedočio još od djetinjstva, kad su on i majka bli žrtve
sadističkog i nasilnog oca, a taj je užas nastavljen tijekom cijelog njegovog
života. Joe je svjestan da je izrastao u potpuno istog čovjeka kao što je bio
njegov otac i to ga posebno muči i proganja, baš kao što je i potpuno svjestan
da je njegov život potpuno prazan i promašen te kad umre da apsolutno nikome
neće odustajati. Ovakav bezosjećajan tip kao što Joe, idealan je za svoj
posao, a uskoro dobije zadatak pronaći kćer senatora, koja je prije nekoliko
dana nestala. Ubrzo Joe shvati da je djevojka oteta te je kao maloljetna
prostitutka završila u bordelu, no ispostavlja se da je situacija puno
kompleksnija i strašnija i on se upetljava u puno ozbiljniju mrežu zločina iz
koje će prilično teško izvući živu glavu. No, ujedno on ovu misiju shvaća kao
neku vrstu iskupljenja.
Lynne Ramsay već se sa svojim prethodnim filmom (psihološka obiteljska art drama Moramo razgovarati o Kevinu) predstavila kao izuzetna redateljica s posebno istančanim osjećajem za vizualno. I ovaj je film vizualno izuzetan te se od ostatka filmova slične tematike upravo i izdvaja svojim artističkim šmekom i prekrasnom fotografijom, kao i autoricinim osjećajem za kadar. No, bez obzira na svoju visoku umjetničku vrijednost i unatoč tome što je ovdje definitivno u prvom planu psihologija glavnog lika, You Were... je svakako i jedan od žanrovskih vrhunaca filmske godine. Brutalna, mračna priča o životu u jednom surovom svijetu, šokantna priča u kojoj je prilično eksplicitno nasilje (u većini slučajeva vidimo tek početak ili kraj tog čina, no ne i sam taj čin, po meni dobra odluka) potpuni kontrast iznimnoj i pomalo snenoj fotografiji, režiji i montaži.
Također imam dojam da su neke od tih scena nasilja očigledno pozivanje na i dalje nenadmašnog "Oldboya" (obojici glavnih junaka očito je glavno oruđe čekić), dok se u vizualnosti ovdje može primijetiti i utjecaj Danca Nicolasa Windinga Refna i njegovih posljednjih filmova (koji mi se uzgred i nisu pretjerano svidjeli). Zanimljivo je kako je film nakon premijere u Cannesu doživio sedmominutni "standing ovation", a takav spontani doživljaj vjerojatno i najbolje govori o kvaliteti filma. Ne smije se zaboraviti spomenuti ni sugestivna i neupadljiva glazba gitarista Radioheada Johnyyja Greenwooda, koji je za score iz Fantomske niti zaslužio nominaciju za Oscara.
Primjedbe
Objavi komentar