Kina je danas vjerojatno najbrže rastuća ekonomija svijeta (ako je u međuvremenu nisu prestigli Indija, Brazili ili tko god, nije baš da toliko pozorno pratim te dioničarske i ekonomske vijesti), no meni je ta prosperitetna i obećavajuća Kina oduvijek djelovala kao ogroman napuhani balon. Ovaj dokumentarac iza kojeg kao producent stoji možda i vodeći američki dokumentarist istraživač Alex Gibney to mi je mišljenje samo potvrdilo. Ako je vjerovati ovom filmu, kineska ekonomija stvarno i jest napuhani balon koji će kad - tad puknuti i brojne naivne investitore natjerati da si počnu čupati kosu ili što već rade oni koji popuše na dionicama. Zapravo, ja sam prilično sumnjičav prema cijelom tom današnjem postmodernom kapitalizmu i cijeli mi taj princip po kojem se netko preko noći može obogatiti samo na temelju toga što će preprodati dionicu neku tvrtke ili se kladiti u propast neke tvrtke, a kad ta tvrtka za koji tjedan, mjesec ili godinu propadne, živo mu se fućka. On je napunio svoje džepove. Vidjeli smo da se nakon krize 2008. godine zapravo ništa nije dogodilo i da sve na Wall Streetu funkcionira isto kao i prije pucanja balona, a najciničnije od svega je što sve velike investicijske banke u svojim budžetima imaju osigurana sredstva za plaćanje kazni zbog prijevara. Da, prijevara, što znači da su u tom svijetu prijevare zapravo normalan način poslovanja i da zbog prijevara u investicijskom bankarstvu nitko neće završiti u zatvoru. Bez obzira što je baratajući s mirovinskim fondovima i životnim ušteđevinama običnih ljudi te ljude uništio svojim svjesnim makinacijama i muljanjima.
U ovom filmu koji je režirao mladi američki dokumentarist Jed Rothstein bavimo se prijevarama vrijednim između 20 i 50 milijardi dolara od kojih na prosječne američke sitne investitore otpada oko 14 milijardi dolara, koje su popušili ulažući u fiktivne kineske tvrtke. Sve je krenulo taman nakon krize 2008. godine kad su pohlepni hedgefondaši gledali na koji bi način mogli zgrnuti lovicu i izvući se iz govana u koja su se sami uvaljali. Sjetili su se tako dečki Kine, nove investicijske meke, a u samo nekoliko godina preko spajanja s propalim američkim tvrtkama, razne su kineske kompanije uspjele dočekati da budu izlistane na američkoj burzi. I vidi čuda, sve je u početku izgledalo idilično. Cijene dionica su rasle, svi su lijepo zarađivali, sve dok se netko nije sjetio otići vidjeti kako izgledaju te tvornice u Kini izgledaju. I naravno da je čovjek ostao prilično šokiran kad je vidio tvornicu pesticida koja je godinu ranije prijavila profite veće od stotinu milijuna dolara da izgleda kao poljoprivredna zadruga u Maloj Pisanici. Do tvrtke iz koje bi dnevno trebali odlaziti šleperi i šleperi robe vodi makadamska cesta, a ima zaposlena jednog vozača i nekoliko radnika sve skupa. Jasno da je čovjeku to zasmrdilo na gadnu prijevaru, a tako je i bilo.
Ubrzo su i drugi odlučili otići u špijunsku misiju u Kinu i svojim se očima uvjeriti kako izgledaju te rupetine od tvornica vrijedne stotine milijuna dolara. Mnogi od njih koji su uvidjeli da je riječ o klasičnoj prijevari odmah su se počeli kladiti protiv tih kineskih tvrtki, a neki su odlučili upozoriti javnost i američke regulatore. No, kako su svi ti CEO-ovi zapravo Kinezi i nalaze se u Kini, mogli su im dečki staviti soli na rep. Kao što vidimo, lakrdijaš na čelu Amerike odnosno Trump, da se ne izražavam ružnije o tom kretenu, ionako planira dodatno ukinuti regulativu tako da i bez toga sumnjam da bi se puno dogodilo. "The China Hustle" još je jedan savršen primjer istraživačkog novinarstva i potvrda da se ono u posljednjih desetak, petnaestak godina iz novina potpuno preselila u dokumentarni film. Ovaj je film odličan prikaz pohlepnog, pokvarenog i trulog svijeta u kojem živimo. A nekako sumnjam da će biti bolje, već mi se čini da će se bogatiji samo i dalje nastaviti bogatiti.
Primjedbe
Objavi komentar