Turska kinematogafija danas je dosta ugledna na europskoj pa i na svjetskoj razini i gotovo redovito svake godine iz ove zemlje na razmeđi Europe i Azije, na neki od vodećih svjetskih festivala stigne barem jedan izniman film. Ne tako davno to baš i nije bilo tako pošto je Turska bila prilično zatvorena i zaostala zemlja i malo je toga izlazilo iz nje. Osim brojnih ljudi koji su bježali u europske zemlje i tamo su pokušali pronaći bolji život od onog pod vlašću vojne hunte koja je bila na vlasti dok je snimljen ovaj film. Turska je jedna od država s dugom povješću državnih udara, kojeg je obično izvodila vojska nezadovoljna smjerom kojim zemlja ide, a i sami smo prije koju godinu bili svjedoci jednog neuspješnog puča protiv aktualnog turskog sultana Recepa Tayipa Erdogana. I nakon posljednjeg pokušaja državnog udara na deseci tisuće ljudi završili su po zatvorima, a i proteklih desetljeća turski zatvori bili su krcati brojnim dužnim i nedužnim ljudima.
Dobar dio života u zatvoru je proveo i autor ovog filma, Yilmaz Güney. Prvi je puta Gűney zatvoren 1972. godine zbog agitiranja anarhistički nastrojenih studenata, a dvije godine kasnije pušten je uslijed opće amnestije koja je uslijedila nakon još jednog u nizu udara. Dobar dio scenarija za svoje fimove Güney, kojeg se smatra ocem turskog filmskog realizma, i napisao je dok je boravio po zatvorima, pa su ih morali režirati njegovi prijatelji, a takav je slučaj bio i s "Yol" (mislim da bismo ga mogli prevesti kao "Put"), filmom koji se smatra možda i najvažnijim i najvećim u turskoj kinematografiji ikad i koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je u zatvoru ponovno završio 1974. godine zbog optužbi da je ustrijelio državnog odvjetnika, kada je osuđen na 19 godina zatvora, Do kraja života Güney je tvrdio da nije kriv i da mu je sve namješteno, a 1980. godine na vlast je u Turskoj stigla nova vojna hunta koja je zabranila sve njegove filmove. Godinu potom uspio je čovjek pobjeći iz zatvora i azil je uspio pronaći u Francuskoj, gdje je i umro 1984. godine.
Kako povratak u Tursku nije bio opcija, "Yol" je po njegovim striktnim uputama režirao njegov asistent Serif Gören te je po završetku snimanja negative prokrijumčario preko granice, a Güney ih je u Švicarskoj preuzeo i film je potom montirao u Parizu. Odmah nakon premijere, ovaj film koji je u prilično lošem svijetlu prikazao Tursku s početka 80-ih godina prošlog stoljeća nakon vojnog udara, "Yol" je u Turskoj zabranjen, a ta je zabrana trajala sve do 1999. godine. No, to nije spriječilo ovaj film da osvoji brojne nagrade, među kojima i Zlatnu palmu u Cannesu. Nakon gledanja ovog filma i žiri i publika i kritika ostali su šokirani dokumentarističkim prikazom tada aktualne turske situacije i tamošnjeg društva.
U filmu tako pratimo nekolicinu zatvorenika, koji su upravo dobili tjedan dana dopusta kako bi nakon više godine zatočeništva mogli posjetiti svoje obitelji. Razmile se oni tako na sve krajeve Turske, od granica za Sirijom pa sve do granice s Bugarskom, a svi oni kad stignu na svoja odredišta, zateknu kod kuće daleko goru situaciju nego što je bila kad su otišli. Tako je supruga jednog od njih zbog neimaštine morala postati prostitutka, drugi je u zatvoru završio zbog pokušaja pljačke tijekom koje je njegov šogor ubijen, a njegova supruga ne zna još pravu istinu. Treći pak dolazi u svoje selo na tursko-sirijskog granici i shvaća da je ono postala ratna zona između kurdskih krijumčara i turske vojske. Kroz sve te priče Güney je fantastično prikazao užasnu situaciju u svojoj zemlji i koja je nominalno sekularna, ali u kojoj ljudi i dalje žive po strogom šerijatskom zakonu, baš kao što su živjeli i stoljećima unazad. Posebno je to vidljivo u ruralnim područjima, gdje svi naši junaci i putuju, a vidimo i kako su tamošnje žene bile svedene na razinu imovine. Tako je ne samo bilo dozvoljeno zakonom da muž ubije ženu u slučaju da ga ona prevari, već je to bilo i poželjno. Nevjerojatan film koji u većem dijelu izgleda kao da je dokumentarac i koji prikazuje sve užase jednog zaostalog i potčinjenog društva.
Primjedbe
Objavi komentar