Fantastičan dokumentarac donosi nam beogradska filmašica Mila
Turajlić, koja kroz intinmnu i obiteljsku priču o svojoj majci Srbijanki, profesorici na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu u mirovini i
stanu u kojem je provela čitav život, donosi i politički presjek Srbije unazad
posljednjih tridesetak godina kroz razmišljanja jedne jako, jako pametne žene.
Sve zapravo počinje pričom o stanu u kojem su se rodile i Srbijanka i njene
kćeri, stanom koji je dolaskom komunista na vlast poslije II svjetskog rata
nacionalziran te je jedan dio stana ostao u vlasništvu ove obitelji, dok su u
ostale sobe naseljene druge, nazovimo to proleterske, obitelji. Tako i Srbijanka
i njena kćer na početku pokušavaju otključati jedna vrata koja dijele njihov
dio stana sa stanom u kojem je do nedavno živjela 90-godišnjakinja, koja se
ondje doselila još 1948. ili koje već poslijeratne godine, a koja je tijekom
snimanja filma umrla.
I baš kao što je podijeljen stan obitelji Turajlić, očigledno je podijeljeno i
društvo. I to ne samo u Srbiji, već je svakom tko malo objektivnije može
sagledati stvari, identična situacija i u Hrvatskoj. I ondje i ovdje tako imamo
uglavnom tihu građansku većinu koja jamra i buni se među svoja četiri zida,
kritizira sve redom u intimnim društvima i ne izlazi na izbore. Tu je i glasna,
nazovimo to turbofolk, manjina. Skupina koja je još od komunizma praktički
cijelo vrijeme na vlasti. Skupina kojoj podijeljenost izrazito odgovara.
Skupina koja se isključivo hrani na potpirivanju nacionalizma, mržnje i širenju
straha i nelagode i zahvaljujući tome već desetljećima okupira vlast.
Fantastično kaže u jednom trenutku za sebe Srbijanka kaže da je ona onaj dio građanske
klase koja je prihvatila poraz i pomirila se s njim jer upravo je takva
situacija u Hrvatskoj, a očigledno ništa drukčije nije ni u Srbiji.
S ovim izrazito osobnim i emotivnim dokumentarcem, Mila Turajlić 2017. godine trijumfirala je na
možda i najuglednijem festivalu dokumentarnog filma u svijetu, amsterdamskoj
IDFA-i. "Druga strana svega" potom je prikazana na bezbroj festivala
diljem svijeta te ga je otkupila i produkcijska kuća HBO Europe, zahvaljujući
kojoj sam je i ja uspio pogledati, a nedavno je ovaj sjajni dokumentarac
uvršten i u 15 kandidata za najbolji europski dokumentarac godine. Zapravo je
žalosno što glasovi ovako pametnih ljudi tako rijetko pronalaze kanale i tako
rijetko dopiru do ljudi pa je umjesto njih eter zaglušen idiotarijama najgorih
primitivaca i najgoreg ološa koje je kanalizacija izbacila zadnjih tridesetak
godina. Kroz Srbijankina osobna iskustva od raspada Jugoslavije, preko
Miloševićeva režima za vrijeme kojeg je dobila otkaz na fakultetu pa do
petooktobarske revolucije nakon koje je i sama neko vrijeme bila u koalicijskoj
vlasti i do danas kad je ženi jasno kako se napravio tek puni krug i da je
praktički ista klika na vlasti, pratimo i modernu povijest Srbije. Kao i svaki
normalan čovjek s minimalnom trunčicom zdrave pameti tako se i Srbijanka pita
kako je moguće da smo dospjeli tu gdje jesmo i jesu li svi ti građanski
protesti protiv Miloševićevog režima koji su je i doveli u probleme bili
uzaludni.
Bilo bi zaista jako dobro da filmovi poput ovoga ili poput također aktualnog filma
"Srbenka" hrvatskog dokumentarista Nebojše Slijepčevića (koji još
nisam imao prilike pogledati, no imam neku predodžbu o čemu se radi) dopru do
što više ljudi. I Hrvatima i Srbima potrebno je čuti razmišljanja nekih
pametnih ljudi, koji imaju što za reći i koji govore već godinama, no nažalost,
jako malo ih sluša. Stvarno je žalosno da u trenucima kad na tisuće ljudi s
ovih prostora bježe na zapad ne toliko jer su gladni ili nemaju posla (iako,
nažalost, ima i toga), već zato što im se više povraća od tih istih pokvarenih
političkih struktura i zato što im se gadi slušati i gledati te odvratne
lažljive i kradljive face, stalno i stalno slušamo iste gadljive priče od kojih normalan čovjek dobiva žešći proljev. Hrvati i Srbi očigledno su sličniji nego što si to
žele priznati i po još jednom vrlo važnom detalju - nevjerojatnom mazohizmu. Iz
izbora u izbore uporno biramo jednu te istu žgadiju koja nas očigledno na
dnevnoj razini unazađuje i pljačka još ono malo što je ostalo, a mi ih iz
zahvalnosti opet nagrađujemo u izborima. Pa opet kritiziramo u četiri zida pa
opet glasamo za iste. No, možda se i to jednog promijeni, a možda jednog dana
ljudi i uspiju shvatiti da im stvarni neprijatelji nisu Srbi, Hrvati, Bangladešani,
Burkinofasanci ili tko god, već isti ti političari koji pobuđuju niske strasti
i plaše ih jedne drugima.
Primjedbe
Objavi komentar