Dvadesetak godina prije no što je snimio "Foxtrot", izraelski filmaš
Samuel Maoz odbio je dati kćeri novac kako bi uzela taksi jer je
kasnila u školu. Umjesto toga, poslao je malu na autobus da se nauči odgovornosti, da bi
dvadesetak minuta kasnije saznao da se upravo na tom autobusnom
stajalištu dogodio teroristički napad i da su svi koji su čekali ukrcaj u
autobus poginuli. Vrlo brzo čovjek je shvatio da mu je kćer propustila
autobus i da je u trenutku kad se dogodio napad bila na drugom mjestu,
no u tom kratkom periodu vremena kada to nije znao, njegova kćerka bila
je mrtva, a on je bio taj koji ju je poslao u smrt. Ta stravična
spoznaja i ti beskrajni trenuci užasa, očaja, tuge i jada bili su ovom
iznimnom izraelskom filmašu i dobitniku Zlatnog lava u Veneciji
inspiracija za drugi dugometražni film za koji je opet dobio pregršt
nagrada, uključujući i nagradu publike na Zagreb film festivalu i
Srebrnog lava u Veneciji.
Maoz je u ovom filmu Michael
Feldman, izraelski intelektualac, arhitekt i prilično bogat čovjek, čiji se život u
trenutku sruši kad mu vojnici pozvone na vrata i hladno kažu da mu je
sin Jonathan poginuo u akciji. Da vojnicima to nije ništa novo i da su
već navikli na slične situacije najbolje pokazuje činjenica da Michaelu i
njegovoj supruzi, koja je pala u nesvijest čim je vidjela vojnike na
vratima, odmah pružaju medicinsku pomoć, kod sebe imaju sedative i
govore im da redovito piju vodu, pitaju trebaju li oni javiti
prijateljima i rodbini za gubitak ili to mogu i oni učiniti sami. Čovjek
koji nešto slično nije doživio vjerojatno ne može pojmiti kako se
osjeća onaj kojem je upravo rečeno da je izgubio sina, a za šokantnost i
uvjerljivost situacije dodatno se pobrinuo Maoz za svojim izuzetnim
režijskim rješenjima. U tim trenucima statična kamera kao da se počinje
vrtjeti u krug kako bi se što bolje dočaralo stanje u kojem se glavni
lik nalazi, a u ulozi Michaela briljira vjerojatno najbolji izraelski
glumac Lior Ashkenazi. O radnji dalje ne bih puno jer je film od samog
početka pa do kraja prepun šokova i preokreta i sve što kažem o radnji
moglo bi narušiti dojam gledanja ovog sjajnog filma. Dodat ću samo da
ubrzo iz stana Feldmanovih priča seli u izoliranu vojnu postaju u kojoj
je svoj vojni rok odrađivao Jonathan, pa opet u stan i opet u vojnu
postaju.
Baš kao i ples po kojem je film "Foxtrot" dobio ime ,
tako i radnja ovdje ide korak naprijed, korak u stranu pa korak unatrag.
I ispočetka. Stvarno se ne sjećam kad sam zadnji puta gledao stilski
tako dotjeran film koji tako savršeno kombinira najgrublju realnost s
nježnom bajkovitošću i koji tako suvereno pleše između lirskog i epskog,
odnosno između realnosti i nadrealnog. U svakom slučaju riječ je o
unikatnom filmu koji je gotovo nemoguće usporediti s nečim što sam do
sada vidio, moglo bi se reći da "Foxtrot" funkcionira i kao neka
avangardna drama u tri čina, koju u jednom trenutku presjeca i
briljantni i potpuno neočekivani animirani segment, koji djeluje
nevjerojatno otkrivajuće i zapravo je svojevrsna katarza cijelog filma.
Zanimljivo
je kako je Maoz i svoj prvi film "Lebanon" snimio prema vlastitim
iskustvima jer je kao 20-godišnjak upravo on bio u jednom od prvih
izraelskih tenkova koji su ušli u Libanon 1982. godine. Nakon što je
odslužio vojni rok, počeo je čovjek studij za snimatelja te je bio
snimatelj na izraelskoj televiziji, potom je snimao dokumentarce, a tek
je relativno kasno, odnosno u 47. godini snimio svoj prvi dugometražni
igrani film. U "Lebanonu" je ispričao traumatičnu priču o ekipi od
četvero tenkista tijekom rata u Libanonu 1982. godine, a da situacija
bude nevjerojatnija taj su film odbili i festivalu Berlinu i Cannesu.
Uspio je Maoz svoj film nekako ugurati u natjecateljski program
festivala u Veneciji, gdje se "Lebanon" pokazao kao potpuno iznenađenje i
donio mu Zlatnog lava. No, u odnosu na "Lebanon", "Foxtrot" mi djeluje
još daleko zrelije i riječ je o filmu koji bih preporučio svakom
istinskom ljubitelju filma. Jedan od filmova godine, definitivno.
Primjedbe
Objavi komentar