Dvadesetak
godina prije no što je snimio "Foxtrot", izraelski filmaš Samuel Maoz
odbio je dati kćeri novac kako bi uzela taksi jer je kasnila u školu. Umjesto
toga, poslao je malu na autobus da se nauči odgovornosti, da bi dvadesetak
minuta kasnije saznao da se upravo na tom autobusnom stajalištu dogodio
teroristički napad i da su svi koji su čekali ukrcaj u autobus poginuli. Vrlo
brzo čovjek je shvatio da mu je kćer propustila autobus i da je u trenutku kad
se dogodio napad bila na drugom mjestu, no u tom kratkom periodu vremena kada
to nije znao, njegova kćerka bila je mrtva, a on je bio taj koji ju je poslao u
smrt. Ta stravična spoznaja i ti beskrajni trenuci užasa, očaja, tuge i jada
bili su ovom iznimnom izraelskom filmašu i dobitniku Zlatnog lava u Veneciji
inspiracija za drugi dugometražni film za koji je opet dobio pregršt nagrada,
uključujući i nagradu publike na Zagreb film festivalu i Srebrnog lava u
Veneciji.
Maoz je u
ovom filmu Michael Feldman, izraelski intelektualac, arhitekt i prilično bogat
čovjek, čiji se život u trenutku sruši kad mu vojnici pozvone na vrata i hladno
kažu da mu je sin Jonathan poginuo u akciji. Da vojnicima to nije ništa novo i
da su već navikli na slične situacije najbolje pokazuje činjenica da Michaelu i
njegovoj supruzi, koja je pala u nesvijest čim je vidjela vojnike na vratima,
odmah pružaju medicinsku pomoć, kod sebe imaju sedative i govore im da redovito
piju vodu, pitaju trebaju li oni javiti prijateljima i rodbini za gubitak ili
to mogu i oni učiniti sami. Čovjek koji nešto slično nije doživio vjerojatno ne
može pojmiti kako se osjeća onaj kojem je upravo rečeno da je izgubio sina, a
za šokantnost i uvjerljivost situacije dodatno se pobrinuo Maoz za svojim
izuzetnim režijskim rješenjima. U tim trenucima statična kamera kao da se
počinje vrtjeti u krug kako bi se što bolje dočaralo stanje u kojem se glavni
lik nalazi, a u ulozi Michaela briljira vjerojatno najbolji izraelski glumac
Lior Ashkenazi. O radnji dalje ne bih puno jer je film od samog početka pa do
kraja prepun šokova i preokreta i sve što kažem o radnji moglo bi narušiti
dojam gledanja ovog sjajnog filma. Dodat ću samo da ubrzo iz stana Feldmanovih
priča seli u izoliranu vojnu postaju u kojoj je svoj vojni rok odrađivao
Jonathan, pa opet u stan i opet u vojnu postaju.
Baš kao i
ples po kojem je film "Foxtrot" dobio ime , tako i radnja ovdje
ide korak naprijed, korak u stranu pa korak unatrag. I ispočetka. Stvarno se ne
sjećam kad sam zadnji puta gledao stilski tako dotjeran film koji tako
savršeno kombinira najgrublju realnost s nježnom bajkovitošću i koji tako
suvereno pleše između lirskog i epskog, odnosno između realnosti i nadrealnog.
U svakom slučaju riječ je o unikatnom filmu koji je gotovo nemoguće usporediti
s nečim što sam do sada vidio, moglo bi se reći da "Foxtrot"
funkcionira i kao neka avangardna drama u tri čina, koju u jednom trenutku
presjeca i briljantni i potpuno neočekivani animirani segment, koji djeluje
nevjerojatno otkrivajuće i zapravo je svojevrsna katarza cijelog filma.
Zanimljivo je kako je Maoz i svoj prvi film "Lebanon" snimio prema vlastitim iskustvima jer je kao 20-godišnjak upravo on bio u jednom od prvih izraelskih tenkova koji su ušli u Libanon 1982. godine. Nakon što je odslužio vojni rok, počeo je čovjek studij za snimatelja te je bio snimatelj na izraelskoj televiziji, potom je snimao dokumentarce, a tek je relativno kasno, odnosno u 47. godini snimio svoj prvi dugometražni igrani film. U "Lebanonu" je ispričao traumatičnu priču o ekipi od četvero tenkista tijekom rata u Libanonu 1982. godine, a da situacija bude nevjerojatnija taj su film odbili i festivalu Berlinu i Cannesu. Uspio je Maoz svoj film nekako ugurati u natjecateljski program festivala u Veneciji, gdje se "Lebanon" pokazao kao potpuno iznenađenje i donio mu Zlatnog lava. No, u odnosu na "Lebanon", "Foxtrot" mi djeluje još daleko zrelije i riječ je o filmu koji bih preporučio svakom istinskom ljubitelju filma. Jedan od filmova godine, definitivno.
Primjedbe
Objavi komentar