Ako se ne
varam, hrvatski film i nema neku tradiciju horora i stvarno se ne mogu sjetiti
niti jednog našeg filma, a da bi se za njega moglo reći da je "čistokrvni
horor". Imali smo prije koju godinu "Šuma summarum" Ivana-Gorana
Viteza, koji je bio više crnohumorni triler s minimalnim elementima horora, a
od starijih filmova na pamet mi pada samo fantastični horor Krste Papića
"Izbavitelj". Lako moguće da sam neki od domaćih hororaca
ispustio, no činjenica je da recimo Srbi (dovoljno se sjetiti samo genijalne
"Leptirice" Đorđa Kadijevića) imaju puno dulju tradiciju horora, a da
se i po pitanju hrvatskog horora situacija barem donekle promijeni odlučio se
jedan od vodećih hrvatskih filmaša Dalibor Matanić.
U jesen 2016.
godine u pulskom Hrvatskom narodnom kazalištu Matanić je krenuo raditi na
predstavi o egzorcizmu, a baš za vrijeme rada na predstavi, do njega i ekipe
stigla je vijest da u obližnjem Vodnjanu navodno postoji djevojka nad kojem je
izvođen egzorcizam. To je očito bio okidač i da se krene sa snimanjem filma, u
čijem je središtu zbivanja tinejdžerica iz Vodnjana po imenu Maša Artuković,
koju je navodno opsjeo nitko drugi do li sotona glavom i bradom. Nad njom se
upravo svoj prvi egzorcizam sprema izvesti mladi svećenik Jakov Supilo (Janko
Popović Volarić), a za opsjednutu djevojku brine se njena starija sestra Vera
(Helena Minić). No, dozvolu za snimanje od nadležne nadbiskupije dobila je i
televizijska ekipa konzervativne i religijske Obiteljske televizije (svaka
sličnost s onim Laudato TV vjerojatno nije slučajna), koja prvo kontaktira
lokalnu psihijatricu Sofiju (Senka Bulić), fetivu ateisticu, koju već u prvoj
sceni vidimo kako pljuje na kip Isusa Krista i koja također odlučuje otići na
mjesto u kojem će se izvoditi istjerivanje đavla.
Egzorcizam
dakle može početi, a odvija se sve to u nekakvom atomskom skloništu i sve to
djeluje prilično klaustrofobično i mučno. Jasno je da je ovaj film sniman
gotovo u gerilskim uvjetima i s minimalnim budžetom, no to, dakako, ne znači da
i izgleda loše. Štoviše, Matanićev film puno je zanimljivije i pametnije
strukturiran od velike većine američkih generičkih horora te u odnosu na njih
djeluje čak i kao pravo osvježenje. Svi ti likovi imaju i svoje priče, priče
koje će vrlo brzo i izaći na vidjelo, a osim što je "Egzoricizam"
klasični psihološki horor, riječ je i o svojevrsnoj društvenoj satiri. Jer,
naravno, tu je i novinarska ekipa nekakve treš televizije, koja cijelom slučaju
prilazi posve senzacionalistički. Unatoč tome što je "Egzoriczam"
snimljen s minimalnim uvjetima i u minimalističkom stilu pošto se velika većina
radnje odvija u jednoj prostoriji, priča je fino zaokružena i kompleksna, a usput
i prilično jeziva i zastrašujuća.
Primjedbe
Objavi komentar