Ova turska humorna drama jedan je od rijetkih filmova koji je pokupio sve nagrade gdje god je prikazan (ako je vjerovati IMDB-u), a ako vam festivali poput Ankare, Istanbula ili Bukurešta baš i ne zvuče pretjerano moćno, tu je i nagrada
sa Sundance film festivala, gdje su "Leptiri" kako bismo mogli
prevesti ovaj film, također osvojili nagradu. I to ne bilo kakvu, već nagradu
žirija u svjetskoj igranoj sekciji, gdje je konkurencija bila iznimna, no
nagradu je ipak odnio jedan od najprominentijih predstavnika mlađe generacije
turskih filmaša po imenu Tolga Karačelik (1981. godište), koji je napisao
scenarij za ovaj film i režirao "Leptire". I činjenica je da se ovaj film stilski
dosta razlikuje od većine filmova iz Turske koje sam posljednjih godina imao
priliku gledati jer je riječ o iznenađujuće duhovitoj dramediji o dva brata i
sestri koji se susreću nakon dugog niza godina i zajedno putuju posljednji put
vidjeti oca s kojim nisu u kontaktu tridesetak godina.
Najstariji brat Cemal živi u Njemačkoj i on je astronaut. No,
nezadovoljni astronaut pošto već godinama sluša obećanja o putu u svemir, ali taj put nikako da se dogodi pa organizira čovjek štrajk astronauta. Njegov mlađi brat
Kenan i nije toliko uspješan, već on u Turskoj nakon nezapažene glumačke
karijere sinhronizira crtiće i imitira glasove životinja na dječjim zabavama,
dok je Suzan odgojiteljica u dječjem vrtiću koja nikako da skupi hrabrost i
ostavi muža. Kad jednog dana otac nazove Cemala, on odluči okupiti brata i
sestru kako bi se zaputili u selo unutrašnjosti Turske, gdje živi njihov otac.
Unatoč tome što su nakon svih ovih godina ovo troje ljudi postali potpuni
stranci, zajedničko putovanje i provedeno vrijeme učinit će da se ponovno
povežu i zbliže, no bit će to putovanje prepuno neočekivanih i smiješnih
situacija, a potpuno lude stvari tek će se početi događati jednom kada stignu u
selo najpoznatije po tome što ondje dolaze umirati leptiri.
Pokazali su se "Leptiri" na kraju kao iznimno topla i emotivna obiteljska gorkoslatka priča koja se nevjerojatnom brzinom iz
smiješnih i opuštenih situacija prebacuje u ozbiljnije note i tako u krug.
Karačelik ovdje iznimno dobro balansira između situacijske komedije i
apsurdističkih trenutaka u kojima imamo kokoši koje eksplodiraju same od sebe,
astronauta koji se samozapaljuje iz protesta jer ga ne šalju u svemir ili imama
koji se otvoreno i na užas svoje pastve muči s krizom vjere i to u najčudnijim
i najneprikladnijim mogućim trenucima. Tu je i mračna strana ove priče odnosno
činjenica da je majka glavnih likova počinila samoubojstvo dok su oni još bili
djeca, a taj strašni događaj obilježio je njihove živote i otuđio ih. Palac
gore zaslužuje i troje glavnih glumaca jer Tolga Tekin, Bartu Küčükčaglayan (tko
dešifrira kako se ovo prezime ispravno čita, svaka mu čast) i Tugce Altug jako
su dobri kao Cemal, Kenan i Suzan.
Primjedbe
Objavi komentar