Fascinantan
film koji iz hiperrealistične socijalne drame prelazi u grotesknu felinijevsku
bajku čija je radnja smještena u rusku provinciju donosi nam ugledni ukrajinski
filmaš s njemačkom adresom Sergej Loznica. Snimljena je "Krotkaya"
ili "A Gentle Creature", kako glasi internacionalni naziv ovog filma
u francusko - njemačko - nizozemsko - litvansko - latvijskoj
- ukrajinsko - ruskoj produkciji, a radnja joj se odvija u Rusiji i
govori se na ruskom. I unatoč tome što sam svjestan da će mnogi, koji poznaju
dosadašnje stvaralaštvo Loznice, autora možda najpoznatijeg i po
iznimnim dokumentarnim filmovima, ali i igranim filmovima i koji je u dva
nedavna filma (Maidan i Donbass) prikazivao sukob Ukrajine i Rusije, možda
pomisliti da bi ovaj film mogao biti najobičnija antiruska propaganda, to ne
može biti dalje od istine. Jer Loznica je dobar dio života živio u SSSR-u,
potom i u Rusiji i ta mu je zemlja zasigurno jako dobro poznata, a inspiraciju
za ovaj film dobio je u istoimenoj priči možda i najpoznatijeg ruskog pisca
Fjodora Mihajloviča Dostojevskog iz 1876. godine, čiji se prikaz ruskog stanja
duha (i ne samo ruskog, to je i općenito ljudski duh) zasigurno ne razlikuje
mnogo od današnje situacije.
U toj priči
glavni lik bio je sredovječni vlasnik zalagaonice, koji je oženio siromašnu
16-godišnjakinju, da bi joj potom pokušao svojom moći slomiti duh i tijelo,
zbog čega se djevojka na kraju i ubila. U jednom intervjuu Loznica je i sam
istaknuo da su teme Dostojevskog kao što su poniženje, otuđenje, kriza
morala i pesimizam očigledni i za današnju Rusiju te je odlučio
prilagoditi ovu priču i smjestiti je u modernu Rusiju. Iako, gledajući ovaj
film prilično je teško zaključiti zbiva li se "Krotkaya" u 80-im ili
90-godinama ili danas. Tek po nekim detaljima kao što su moderni mobiteli,
poneki Opel ili Mercedes u moru Lada i Volgi ipak se da nazrijeti da se radnja
zbiva u sadašnjosti. I tu je intencija bila potpuno jasna, jer kako je i
Loznica sam istaknuo, povijest Rusije zapravo je čisti "copy - paste"
sustav. Smatra on tako da je to oduvijek bio sustav potpuno prožet kriminalom i
koji se neprekidno ponavlja, a velikim dijelom za to su si krivi i sami
stanovnici Rusije, koji su tek u nekoliko navrata pokušali autokraciju
zamijeniti demokracijom. I to ne baš uspješno.
Uostalom, da
su samo naslutili da je intencija ovog filma antiruska propaganda i namjerno
prikazivanje Rusije u još gorem svjetlu nego što jest, teško da bi bilo tko od
glumaca, koji su velikom većinom Rusi, i pristali nastupiti u
"Krotkayi". Glumačku postavu predvodi Vasilina Makovceva, poznata
ruska kazališna glumica. Ona glumi neimenovanu ženu (kad malo bolje promislim,
gotovo nitko od likova u filmu i nema ime) koja živi sama u zabačenom selu
negdje u Rusiji. Ubrzo saznajemo da je njezin muž u zatvoru zbog ubojstva, a
paket koji mu je poslala, ubrzo joj se bez ikakvog objašnjenja vrati. Kako već
dulje vrijeme uopće ne zna ništa o suprugovoj sudbini, ona odluči krenuti na
put u udaljeni grad u kojem se nalazi zatvor, gdje on izdržava kaznu. I
pretvara se to u pravu odiseju tijekom koje ova žena koja se vjerojatno nikada
u životu nije ni maknula iz svog sela, upoznaje svijet beznađa, besmisla i
nebrige, svijet u kojem žive korumpirani i pokvareni policajci, gangsteri,
bezdušni zatvorski činovnici, ali i potpuno nemoćni djelatnici agencija za
ljudska prava.
Putuje ona
autobusom, vlakom, taksijem, pješkem, a i oni likovi koji nisu zatvorenici,
djeluju kao da nemaju izlaza. Susreće se putem s najgorim mogućim
pijancima, doživljava najgore oblike eksploatacije ljudi i svjedoči
najbrutalnijem nasilju. Tako dok sjedi u krčmi s lokalnim gangsterom koji
bi joj trebao srediti posjet mužu, dva tipa koji su smješteni samo nekoliko
stolova od njih se mlate, a nitko se ne obazire. Ili dok je policija privede i
maltretira je zbog gluposti, uopće se ne obaziru na dva tipa koji dvadesetak
metara dalje na mrtvo tuku pa pljačkaju nepoznatog čovjeka. Ova žena kao da
umjesto kroz modernu Rusiju putuje kroz Danteov pakao, a prikazi zapuštenih i
propalih ruskih sela i gradova pored kojih se nalaze viletine skrivene visokim
ogradama oduzimaju dah i ostavljaju bez riječi. Film je inače sniman na jugozapadu Latvije uz granicu s
Bjelorusijom, a stilski ovaj film do određenog trenutka djeluje gotovo kao
dokumentarac. Fantastično je odrađen i casting te svi ti tipovi i žene
izgledaju i više nego autentično i uvjerljivo. Imamo tu duge kadrove lica u
prvom planu, a najčešće je u prvom planu i njeno lice, koje djeluje sve
izmučenije i izmučenije i sve starije i starije.
No, ono što
me je najviše oduševilo i zbog čega me je ovaj film toliko fascinirao je kao
nožem odrezan prijelaz iz mračnog i potpuno hladnog hiperrealizma u
blještavu bajku. Na kraju se ovaj film iz žestoke socijalne drame pretvara u
pomalo grotesknu satiru u felinijevskom stilu, da bi na kratko prešao u gotovo
noeovski (francuski filmaš Gaspar Noe, vjerujem da se mnogi sjećaju njegovog
mučnog "Nepovratnog") nihilizam i ludilo i napravio puni krug,
vrativši se u zbilju. To poigravanje žanrovima i stilovima definitivno nisam
očekivao pri kraju ovog filma i iako sam se u početku možda i uplašio da bi te
završne scene mogle potpuno uništiti ovu senzacionalnu priču, dogodilo se upravo
suprotno. Može se ovaj film promatrati i kao parabolu jer, baš kao što je u
romanu Dostojevskog zalagaoničar predstavljao grotesknu i autoritarnu državu, a
16-godišnjakinja prosječnog stanovnika, tako je sada "Nježno
stvorenje" ta 16-godišnjakinja. A sve ono što ona susreće je
zapravo taj stari i pokvareni vlasnik zalagaonice koji joj na sve moguće
načine želi slomiti duh i tijelo i na kraju će se praktički apsolutno svi izredati na njoj. Briljantan film koji za mene predstavlja jedan od europskih vrhunaca
godine i film koji nudi puno prostora za razmišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar