Pomalo satiričan pogled na modernu Kinu donosi nam u ovoj
nagrađivanoj drami ugledna tajvanska filmašica Sylvia Chang, koja je i
odglumila glavnu ulogu žene po imenu Huiying, čija majka odmah na početku filma
umire. Pored staričine smrtne postolje uz Huiying se nalaze i njezin muž
Xiaoping i njena kćer Weiwei, no samo ona čuje posljednje majčine riječi. Majka
joj navodno šapne na uho kako bi htjela da njenog muža, koji je umro prije
dvadesetak godina, pokopaju zajedno s njom. Kako je pantelija ove familije
pokopan negdje duboko u provinciji u svom rodnom selu, zaputi se obitelj ondje
kako bi ekshumirala njegovo tijelo i spojili starce jednom za svagda. No,
naravno da to ne može proći bez problema jer se ispostavi da u tom selu živi i
starica, koja je bila djedova prva žena i unatoč tome što ju je rahmetli čiča
napustio prije nekoliko tisuća godina, stara ne da grob i ne da.
Jednako uporna je i Huiying koja je čvrsto odlučila
ispoštovati maminu želju, a njihov obračun postaje problem za čitavo mjesto.
Počinju se angažirati odvjetnici, prijete si tužbama, a da situacija bude
zanimljivija cijeli ovaj slučaj postane i glavna vijest u svim medijima. I to
posve slučajno jer je Weiwei novinarka na lokalnoj televiziji i sve što se
događalo bilježila je kamerom i materijal je pokazala svojim kolegama. Naravno
da su oni nanjušili da bi tu moglo biti mesa i, novinari k'o novinari, od ove obiteljske
priče napravili su senzaciju svih senzacija, što naravno mora dovesti do
daljnjih problema i svađa oko nečega, zapravo, potpuno banalnog i apsurdnog, a sve to umalo
dovodi do raspada ove u početku naizgled složne i skladne obitelji.
Za ulogu Huiying dobila je Chang i nagradu za azijsku glumicu
godine, dok one nominacije za najbolju scenaristicu i režiserku nije uspjela
opravdati. Uz to dobila je nagradu za scenarij i režiju ceha kineskih redatelja
i brojne nagrade na festivalima diljem Azije, a to i ne čudi, jer je žena
uspjela snimiti stvarno krasan film. Film u sebi nosi poruku koliko je važna
obitelj i ovo je samo naizgled priča o svađi oko djedovog groba. Govori ovaj
film i o generacijskom jazu, o transformaciji Kine u posljednjih nekoliko
desetljeća, o razlikama između grada i sela, o jazu modernog i tradicionalnog.
«Lekcije o ljubavi» film je prožet emocijama i izbjegnuto je poniranje u
sladunjavu melodramatičnost i patetičnost, već djeluje potpuno životno i
uvjerljivo. Opet se malo ponavljam (znat će na što mislim oni koji barem koliko
– toliko redovito čitaju ovo što baljezgam), ali kineski film posljednjih
godina stvarno me oduševljava. Gotovo svaki film koji zgrabim, a da stiže iz
ove zemlje pokaže se nadprosječno dobar, a u tu kategoriju definitivno spada i
ova gorkoslatka drama koja nudi fantastičan i prilično satiričan pogled na
moderno današnje društvo. Možda bi se moglo prigovoriti na sporom tempu i na
relativno mnogo vremena za pripremu ugođaja i izgradnju odnosa među likovima i
okolnostima, no u svakom slučaju ovo je film koji oni koji vole kvalitetan sadržaj ne bi smjeli propustiti.
Primjedbe
Objavi komentar