MANDY (2018,SAD) - 8/10

Činjenica je da za sebe nikako ne bih mogao reći da sam neki osobiti fan Nicolasa Cagea jer ovaj je glumac u posljednjih dvadesetak godina otkako je dobio Oscara za ulogu pijanog suicidalnog pisca u "Napuštajući Las Vegas" naslagao bezbroj katastrofalnih uloga u jezivim filmovima. Ono što vrijedi u ta dva desetljeća, a da se u tome pojavljuje Cage moglo bi se nabrojati na prste jedne ruke, a konačno zbogom svemu u čemu se ludi Nicolas pojavljuje odlučio sam reći nakon onog filma u kojem je motorist iz pakla kojem gori glava (ne mogu se sjetiti kako se zove taj teški užas iz filma koji je i jedan od onih flmova koje sam ugasio nakon samo nekoliko minuta jer je to bilo bolno za gledati). Nema spora da je Cage totalno opičen tip i svakakve ludosti o njemu se mogu pronaći na internetu. Tako je navodno za 270 tisuća dolara kupio lubanju tiranosaura za koju se poslije ispostavi da je ukradena, skupa sa svojim mačkom pojeo je porciju gljiva (ne vrganja, već onih veselih gljiva) pa zamislio da je mačak njegov brat, sam je za sebe rekao da je osmislio novi stil glume koji je nazvao "novošamanski" (što god to značilo), jednom prilikom je istaknuo da jede samo one životinje za koje smatra da izgledaju dostojanstveno da se pare, a navodno si je u New Orleansu dao izgraditi piramidu u kojoj će jednog dana biti sahranjen. Sve ovo govori u prilog tome da Cage defintivno nije prosječan i običan tip, a takvo ekscesno ponašanje netko bi zasigurno nazvao i ludim.

Upravo to ludilo uništilo je brojne filmove (sjetimo se samo užasa zvanog "Wicker Man", koji bi i bez Cageovih eskapada bio slab film, no on ga je definitivno dokrajčio) i posve je očito da su ga tek rijetki redatelji uspjeli držati pod kontrolom ili kanalizirati njegovo ludilo kao što je to pošlo za rukom Werneru Herzogu u nadrealnom neo-noiru "Bad Liutenant: Port of Call New Orleans". No, kad sam vidio da je Cage udružio snage s podjednako ludim grčko - američkim filmašem Panosom Cosmatosom (je li gledao netko boleštinu koja se naziva "Beyond the Black Rainbow"?), sinom režisera "Ramba" Georgea Cosmatosa, onda je valjda bilo potpuno jasno da je "Mandy" film koji se ni u kojem slučaju ne smije zaobići. Tim više jer su odmah nakon premijere na ponoćnom programu festivala u Sundanceu krenuli hvalospjevi za ovaj film za koji se slobodno može nazvati da je najnenormalniji i najluđi film godine u kojem je Cage doslovno pušten s lanca. Cageovo ludilo u ovom teško opisivom ekstremno nasilnom i tripoznom horor - trileru zapravo je pokretačka snaga filma u kojem njegov lik, drvosječa po imenu Red, krene u osvetničku misiju protiv članova kulta i nekih čudnovatih kreatura koje su ubile njegovu ženu Mandy (Andrea Riseborough).

Radnju filma Cosmatos je smjestio u 1983. godinu u divljine Shadow Mountainsa u istočnoj Kaliforniji, gdje Red i njegova draga žive u izolaciji i u miru iskonske prirode. No, tu idilu naruši kult kojeg predvodi tip koji pomalo podsjeća na Charlie Mansona i za sebe misli da ima neke mesijanske sposobnosti (također suluda izvedba britanskog glumca Linusa Roachea, koji je definitivno uspio parirati ludom Nikoli). Kad taj tip po imenu Jeremiah ugleda Mandy, donese odluku da je mora imati pa je njegova groteskna i bizarna slijedba pojačana s nekakvim nadnaravnim bićima iz pakla otme. No, kad Mandy odbije Jeremijinu ponudu, oni je pred Redovim očima na užasan način ubiju, a on potom odluči krenuti u možda i najluđi i najokrutniji osvetnički pohod koji sam ikada vidio.

Posve je jasno kako je radnja ovdje potpuno banalna, no radnja je ovdje zapravo i najmanje bitna jer "Mandy" je jedan od onih nekonvencionalnih, vizualnih "spaljenih" filmova koji me stilski čak pomalo podsjetio na posljednje filmove Nicolasa Windinga Refna. No, u svojoj eksperimentalnosti sa zvukom i slikom Cosmatos je otišao ne jedan, već još dva koraka dalje tako da ovaj film izgleda kao mračna bajka smještena u nekakav limb između pakla i čistilišta. Snimljeno je sve to nekakvim anamorfnim tehnikama da bi se dobio old-school dojam i kroz crvene filtere kako bi sve to izgledalo totalno nadrealno. Kad se tome dodaju i animirane sekvence, kao i bolesni smisao za humor (u jednom trenutku Cageov lik poludi na nekakvo čudovište jer mu je ovaj podrapao omiljenu majicu, a tu je i najluđi obračun motornim pilama koji sam ikada vidio i očiti hommage kultnim hororima kao što su "Phantasm" ili "Teksaški masakr motornom pilo") onda je jasno da je ovo po svemu poseban film koji, siguran sam, neće biti po svačijem ukusu. No, oni koji vole neobične i nekonvencionalne uradke, u kojima se krv ne cijedi, nego pljušti u potocima, mogli bi u «Mandy» uživati, baš kao što sam i ja uživao u ovom originalnom, shizofrenom i ludom, ludom filmu koji udara sva osjetila.

Nažalost, bio je ovo i posljednji film za koji je glazbu skladao Islanđanin Johann Johansson, koji je u veljači preminuo predoziravši se ne baš mudrim koktelom kokaina i lijekova. Jer i stvarno izvrstan soundtrack ovdje je jako važan čimbenik da ovaj film zaista funkcionira tako dobro i utječe na cjelokupni dojam ovog nesvakidašnjeg filma. Bio je do sada Johansson nominiran za Oscara za originalnu glazbu u "Sicario" i "Teorija svega", a skladao je glazbu i za "Dolazak" ili "Prisoners". U kratkom roku uspio se prometnuti u jednog od vodećih skladatelja filmske glazbe sa svojim jako zanimljivim stilom, a zanimljivo je kako je upravo njega Darren Aronofsky odabrao za skladatelja glazbe za film "Mother!". No, kad je pogledao film, Johansson je sam rekao kako bi za "Mother!" najbolje bilo da glazbe uopće i nema, što se pokazalo kao sjajan izbor, iako je sam sebi čovjek time izbio iz ruku i posao, kao i još jedan potencijalno dobri score.

IMDB LINK