SIN RODEOS (2018,ŠPA) - 5/10

Ime Santiaga Segura uvjeren sam da mnogima i ne znači puno, no ovaj španjolski glumac, scenarist i redatelj zasigurno je svima daleko poznatiji kao Torrente, lik kojeg je sam i osmislio i odglumio. Ovaj prljavi, sirovi, vulgarni i pokvareni madridski policajac koji mrzi glamurozni Real, a obožava luzerski Atletico predstavio se krajem 90-ih godina i do danas je snimljeno više nastavaka ove iznimno popularne komedije. Da situacija bude nevjerojatnija kad je u pitanju "Sin Rodeos", to je zapravo i prvi film koji je Segura reirao izvan serijala o Torrenteu, a riječ je o dijametralno suprotnom filmu, gotovo pa feminističkoj komediji, koja je pravi antipod Torrentea. Što se to dogodilo u Segurinom životu da se odlučio na ovakav i stilski i tematski zaokret, stvarno mi nije poznato, no poznato mi je zato da me njegov izlet u feminizam i nije pretjerano oduševio.

I to ne zato što više volim zapišane i neotesane policajce kao što je Torrente od sofisticiranih i šarmantnih dama kao što je glavna junakinja ovog filma Paz Gonzalez (poznata španjolska glumica Maribel Verdu, muški dio publike pa tako i ja zasigurno ju je zapamtio u filmu "I tvoju mamu također"), već zato što je ovaj film prepun otrcanih i stotine puta viđenih klišeja da mi se čak čini da se namjerno išlo s tim pretjerivanjem. Paz je naizgled uspješna žena na pragu 40-ih koja je udana za naizgled uspješnog slikara Dantea i koja ima naizgled super posao direktorice u nekoj naizgled super marketinškoj kompaniji. No, jednog dana sve za nju krene po zlu i počinje doživljavati napade panike. Ne može spavati noću jer susjedi imaju terevenku, ne može doći do svog auta a kasni na posao jer ga je susjed zagradio, na putu za posao je neviđeni krkljanac, na poslu shvaća da je njezin šef zaposlio još jednu u nizu manekenki koja bi mu sada trebala biti šefica, kasni na četvrti rođendan sestrinog mačka, najbolja prijateljica je samo davi sa svojim idiotskim problemima, a nju uopće ne sluša. I tako u nedogled. Tako kad slučajno sazna za nekakvog indijskog gurua (kojeg je odglumio sam Segura) odluči se obratiti njemu za pomoć, a on joj da nekakav serum od kojeg svima počne govoriti samo ono što joj padne napamet i prestane povkađivati drugima. Naravno da to mora dovesti do brojnih neugodnih situacija, no i dalje tu imamo samo kliše za klišeom da bi se na kraju pretvorilo u neugodno sladunjavu limunadicu u kojoj svi plešu i pjevao od koje sam se skoro ispovraćao.

Očita je bila Segurina intencija da se zafrkava na račun brojnih situacija u kojima se moderan čovjek danas susreće, od toga da se nitko ne odvaja od svojih mobitela i nitko nikoga zapravo ne sluša, da su svi otuđeni i gledaju samo na sebe, da je ambalaža postala bitnija od sadržaja, od generacijskog jaza pa do sprdnje na te razne influencere, instagramaše ili kako se ti slični govnari danas nazivaju kojima je bitno jedino koliko će imati virtualnih sjedbenika, no nekako je kompletno svu tu poruku uspio izgubiti negdje usput. Činjenica je da mi španjolski humor, baš kao ni recimo talijanski ili francuski, zapravo i nikada nije posebno legao i da su mi fore koje su prosječnom Španjolcu možda smiješne meni obično potpuno bezvezne i promašene i u tome je zasigurno najveći problem. Kad su komedije u pitanju bolje da se ja držim Britanaca i Amerikanaca. I Top liste nadrealista.

IMDB LINK