Već
sa svojim dugometražnim debijem tada 26-godišnji Emir Kusturica uspio
je skrenuti pažnju na sebe, ali i na jugoslavenski film, a ova pomalo
sentimentalna humorna drama o odrastanju u Sarajevu početkom 60-ih
godina
prošlog stoljeća zasigurno je jedan od najboljih debija u filmskoj
povijesti umrle
nam bivše države. Vjerujem da je mnogima dobro poznata priča ovog pomalo
fellinijevskog "coming of age" filma o tinejdžeru Dinu, ali i
njegovoj obitelji, prijateljima, prvim ljubavima, famoznoj prostitutki
Dolly
Bell, tako da nema smisla na to trošiti vrijeme. Ono što me najviše
oduvijek oduševljavalo kod jugoslavenskih Kusturicinih filmova je što su
to fascinantni filmovi, koji
perfektno stare i kod kojih se prilikom svakog novog gledanja može
pronaći
nešto novo. Način na koji je Kusturica zajedno s Abdulahom Sidranom
uspio
pogoditi taj duh Sarajeva i 60-ih godina, godina kad je izgledalo da je
komunizam konačan i da se ne može dogoditi ništa što ne može poljuljati
Titov
sustav, ono je što posebno imponira.
"Sjećaš li se, Dolly Bell?" ujedno
se može promatrati i kao suptilna kritika istog tog socijalizma, koji je u
razdoblju kad je sniman film i nakon Titove smrti, došao u jednu drugu fazu i
ono što je 20 godina ranije izgledalo kao blistava utopija, sada je polako
svima postajalo jasno da neće dugo potrajati. Tako imamo u ovom filmu
socijalizam radnih akcija i pokušaja nekakve kulturne revolucije, a posebno je
ironično što vidimo kakvo je to društvo bilo - više nepismeno nego pismeno,
siromašno, bijedno, zaostalo, koje je načelno vjerovalo da će im konunizam donijeti
blistavu budućnost, no negdje duboko u sebi je znalo da se puno toga i neće
promijeniti u njihovim životima. Baš kao što je mlađahni Dino (tada 21-godišnji
Slavko Štimac, taj bi valjda i danas mogao glumiti klince od 14 godina) u
hipnozi vidio budućnost i bio je uvjeren da "svakog dana u svakom pogledu
sve više napreduje", i cijelo društvo bilo je kao hipnotizirano komunizmom
i vjerovalo da će komunizam donijeti prosperitet sam od sebe.
Ma koliko Sarajevo iz ovog filma djelovalo fellinijevski nadrealno, bilo je to Sarajevo koje su Kusturica i Sidran jako dobro poznavali jer bilo je to Sarajevo u kojem su i sami odrastali. Iz današnje perspektive djeluje "Dolly Bell" prilično nostalgično, a vidimo koliko su
ljudi tog doba zapravo bili i naivni nadajući se da će idila bratstva i
jedinstva, napretka i prosperiteta potrajati. Ujedno, najavio je ovaj film i
početak nove škole bosanskog filma i blistavog desetljeća za film iz BiH,
posebno iz Sarajeva. Odmah nakon svog debitantskog filma postao je Kusturica velika
zvijezda yu-filma, a već prvi film donio mu je brojne nagrade poput Srebrnog
lava u Veneciji za najbolji debitantski film. Već sa sljedećim filmom,
"Ocem na službenom putu", Kusturica je potvrdio svoj potencijal i
osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a nekako s gašenjem bivše nam zajedničke države
kao da je gasnuo i njegov genij. Bilo je tu još nekih nagovještaja, no niti
jedan od kasnijih filmova po meni ne može stati u istu rečenicu s dva gore
spomenuta i "Domom za vješanje".
Primjedbe
Objavi komentar