Postoje neki filmovi koji te toliko obuzmu i koji možda iracionalno ili podsvjesno djeluju na gledatelja i koji svojom ljepotom ili magijom jednostavno oduzimaju dah. Sjećam se kad sam, bilo je to doduše dosta davno, prvi puta gledao "Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće" korejskog modernista Ki-duk Kima da sam se upravo tako osjećao. Potpuno opčinjeno, kao da sam hipnotiziran i tih nešto manje od dva sata koliko traje ovaj film proletjelo je u minuti. Odmah sam ga morao pogledati još jednom, a u međuvremenu sam ga pogledao još nekoliko puta i nakon svakog gledanja ovaj mi je film djelovao sve bolji i bolji i uvijek bih u njemu pronalazio što sam propustio zamijetiti pri ranijem gledanju. Ni danas ne mogu racionalno objasniti zašto toliko volim ovaj film i zašto ga smatram ne samo jednim od najboljih filmova 21. stoljeća, nego uopće. Možda zato što djeluje tako umirujuće i duboko, a istovremeno je prepun simbolike, metafora i jedan je od onih filmova koji si svatko može protumačiti na svoj način.
Bio je ovo film s kojim si je avangardni korejski filmaš Ki-duk Kim otvorio vrata najvećih svjetskih festivala i s kojim je skrenuo pažnju na sebe i na svoj poseban i jedinstven stil koji varira od nevjerojatno nježnog i toplog pa do okrutnog, nasilnog, uznemirujućeg i grotesknog pa se čak događa da te dvije krajnosti uspijeva stopiti na način koji nitko ni prije ni poslije njega nije uspio. Tako se često znao naći na udaru zbog okrutnosti nad životinjama u svojim filmovima, no on je svoje odluke uvijek opravdavao time da bi svu ubijenu ribu filmska ekipa i pojela tijekom snimanja, ali i da je ubijanje životinja nešto što se svakodnevno događa i nitko se oko toga previše ne zabrinjava. Bez obzira na te primjedbe, njegovi filmovi su redovito osvajali nagrade na najuglednijim filmskim festivalima u svijetu pa se tako Kim može pohvaliti da je prvi Koreanac čiji je film dobio glavnu nagradu na jednom od tri najveća svjetska festivala, Zlatnog lava u Veneciji. Osvajao je nagrade za režiju i u Veneciji, Cannesu i Berlinu, a ovaj je film u listu najvećih filmova svih vremena uključio i vjerojatno najpoznatiji filmski kritičar ikada Roger Ebert.
Podijelio je Kim "Proljeće" na pet segmenata, odnosno u pet poglavlja koja se mijenjaju kao godišnja doba, a godine u izoliranom budističkom hranu smještenom usred jezera u planinama prolaze brzo baš poput godišnjih doba. U tom hramu živi stari budistički svećenik, a onu proljeće u ovo izolirano mjesto dobiva mladog učenika, koji bi ga u budućnosti trebao naslijediti. Monah strpljivo odgaja učenika i pokušava na njega prenijeti životnu mudrost, no dolazi ljeto i dječak kojeg smo na početku upoznali već je odrastao. Kao i svi mladići njegovih godina, on počinje otkrivati seksualnost i ljubav kad u samostan stigne boležljiva djevojka s kojom bježi iz samostana u grad. Prolazi novo desetljeće ili još i više godina i stiže jesen, a učenik se vraća u samostan, ali sada kao bjegunac od zakona koji je počinio zločin iz strasti. Za njim u samostan stižu i policajci kojiga hapse, a morat će proći još puno godina da dođe zima i da se učenik vrati, sada već i sam kao čovjek u godinama. Stari monah već je odavno umro, a došlo je vrijeme da samostan dobije novog, no on će morati proći katarzu. Da bi se životni ciklus zaključio, dolazi ondje misteriozna žena koja ostavlja dijete koje će postati učenik. I stiže opet proljeće, vidimo opet starog monaha koji dijete uči životnim mudrostima, a ovaj radi iste pogreške koje je činio i onaj prije njega.
Očita Kimova intencija bila je ovim filmom prikazati veselje, srdžbu, tugu, ali i zadovoljstva kroz koje svatko prolazi tijekom života, a svako razdoblje života odlučio je prikazati kao jedno godišnje doba. Rijetko tko je prije i poslije Kima taj životni ciklus i prolaznost života uspio prikazati tako poetično, ali i uvjerljivo i precizno. Kroz ovu parabolu o četiri godišnja doba on tako savršeno prikazuje sve ono kroz što svi prolazimo, veselje i bezbrižnost djetinjstva, nepredvidivost i velika očekivanja mladosti, pogreške koje svi činimo tijekom cijelog života i koje imaju posljedice na sve ono što nas kasnije čeka, ali sve to vodi mudrosti i spokoju koje bismo trebali dočekati u starosti kad s odmakom možemo donekle realno sagledati život koji se bliži kraju. Kao i u svim svojim filmovima, Kim je pomalo sklon pretjerivanju pa svoje likove, posebno mladog učenika stavlja u neke ekstremne pozicije i on da bi dostigao mudrost i svojevrsni budistički zen ili spokoj mora proći i psihičku i fizičku katarzu. Ako bih jedan film morao izdvojiti kao potpuno zaokružen i savršen vjerojatno bih se odlučio za ovo Kimovo remek-djelo, savršenstvo filmskog minimalizma u kojem je ovaj autor tu prekrasnu i duboku priču uspio ispričati s minimalnim dijalozima i maksimalnim emocijama.
Primjedbe
Objavi komentar