UTOYA 22. JULI (2018,NOR) - 8/10

Ovaj je norveški film izazvao brojne kontroverze i polemike u svojoj zemlji još i prije nego što se i počeo snimati, a to zapravo i ne čudi jer je riječ o filmu o najtužnijem i najstrašnijem događaju u modernoj norveškoj povijesti. Vjerujem da je svima jako dobro poznato ime imbecila Andersa Breivika, rasističkog i nacističkog manijaka, koji je 22. srpnja 2011. godine u Oslu i na otočiću Utoya pobio ukupno 85 ljudi, dok ih je ranjeno više od 200. Nakon što je prvo postavio bombu u samom središtu Osla, zaputio se ovaj smrad prema Utoyi, gdje se nalazio kamp za mlade koji je organizirala tamošnja laburistička stranka. Dok su sve policijske snage bile zabavljene događanjima u Oslu, Breivik se maskiran u policajca trajektom dovezao do Utoye i samo počeo pucati po ljudima. I što je najstrašnije od svega, Breivik je potom osuđen na samo 21 godinu zatvora, što je u Norveškoj maksimalna zatvorska kazna, tako da će relativno brzo ovo čudovište biti na slobodi.

Zbog svega toga i ne čudi da je norveška javnost bila prilično rezervirana prema ideji snimanja filma o događajima na Utoyi, tim više jer je od njih prošlo jako malo vremena i rane su vjerojatno još duboke. Najviše se zapravo strahovalo da bi se ovim filmom na neki način moglo dati na važnosti Breiviku, no njegovo prikazivanje gotovo je potpuno izbjegnuto te ga samo u jednom ili dva trenutka vidimo u daljini kao sjenu s puškom. Iskusni i ugledni norveški redatelj Erik Poppe prikazivanju ovog događaja došao je na gotovo pa dokumentaristički način, a stilski "Utoya 22. juli" dosta podsjeća na mađarskog oskarovca "Saulov sin" u kojem kamera cijelo vrijeme prati samo glavnog protagonista. Ovaj je film specifičan i po tome što je snimljen u jednom jedinom kadru i u stvarnom vremenu, odnosno od nekih 90 minuta trajanja filma, 72 minute otpadaju na suludi Breivikov napad, koliko je i u stvarnosti trajao. I sam autor je objasnio kako mu je osnovna intencija bila odati počast žrtvama i ovaj je gnjusni događaj prikazan isključivo iz njihovog kuta gledanja.

Iako je snimljen po stvarnom događaju, svi likovi su fikcionalni, a scenarij je napisan na temelju razgovora s nekolicinom preživjelih ovog masakra kako bi film bio što autentičniji. I u tome se zaista i uspjelo jer od prve do zadnje minute ovaj film izgleda iznimno autentično, uznemirujuće i šokantno, a odluka da se kompletan film snimi samo u jednom kadru pokazala se jako dobrom. Cijeli je film i snimljen kamerom iz ruke, a kako snimatelj cijelo vrijeme trči za glavnom protagonisticom, tinejdžericom Kajom koja u svom tom kaosu još pokušava pronaći svoju mlađu sestru, tako se i slika trese i djeluje to jako uvjerljivo, kao da doista uživo gledamo stvaran događaj. Pitanja s kojim se bore likovi ovog filma, odnosno što se događa, tko to i zašto puca na njih, pitanja su koja si mora postaviti i gledatelj. Kako je moguće da se u državi za koju se smatra da je ne samo jedna od gospodarski razvijenijih u svijetu, već i u državi koja ostatku svijeta može biti uzor po slobodama i shvaćanju ljudskih prava, po liberalizmu i po otvorenosti, dogodi nešto takvo? Kako je moguće da je jedan takav manijak promaknuo sigurnosnim službama i kako se unaprijed nije moglo predvidjeti da je čovjek spremana na nešto ovakvo, iako su postojale indicije da je Breivik radikalan i da je definitivno klinički slučaj kojem je mjesto u nekoj psihijatrijskoj ustanovi?

Premijeru je "Utoya 22. juli" imala na festivalu u Berlinu, gdje je prikazana u natjecateljskom programu i bila je u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. I ondje je publika ostala dosta polarizirana jer ova šokantna drama na trenutke djeluje strašnije od bilo kojeg horora. Film ima i sedam nominacija za norveški film godine, među kojima i one najvažnije, za najbolji film, režiju, scenarij, glavnu glumicu (mlada Andrea Berntzen stvarno je i više nego uvjerljiva kao tinejdžerica Kaja), kao i za fotografiju, koja unatoč tome što je film snimljen u jednom kadru djeluje impresivno. Zanimljivo je kako je nakon brojnih proba samo snimanje trajalo pet dana te je Poppe u tih pet dana snimio ukupno pet verzija filma. Na kraju je film postalo ono što je snimljeno četvrtog dana, a unatoč tome što je očito da tu ima i dosta improvizacije, što se u takvim slučajevima jako teško moglo izbjeći (čak mi se učinilo da je u jednom trenutku kamerman koji prati Kaju pao na zemlju, no nije čovjek kameru ispustio iz ruku), riječ je o filmu koji je i stilski i tematski iznimno zanimljiv i ne bi ga se smjelo preskočiti.

IMDB LINK