Daleko od
toga da je japanski klasični film samo Akira Kurosawa. Iako je činjenica da je
Kurosawa i dalje neprikosnoveni simbol japanskog filma i njegov najuspješniji
izdanak, koji je od kraja 40-ih pa sve do početka 90-ih godina snimio niz
fascinantnih i čuvenih filmova, imaju Japanci još pregršt sjajnih filmaša.
Paralelno kako se u francuskoj kinematografiji razvijao pokret nazvan novi val,
koji će promijeniti i cjelokupnu svjetsku kinematografiju, gotovo u identično
vrijeme i u Japanu se razvio pokret kojem je nadjenut isti naziv. Krajem 50-ih
godina snimati je počela nova generacija filmaša, koje je povezivala zajednička
umjetnička težnja za odbacivanjem tradicija i smjernica tradicionalnog
japanskog filma. I dok je Kurosawa ostao vjeran toj japanskoj tradiciji, brojni
mladi filmaši poput Susuma Hanija, Shoheia Imamure, Nagise Oshime ili Seijuna
Suzukija odlučila se za novi pristup i tematski i stilski, a jedan od
prevodnika ovog pokreta bio je i autor filma "Woman in the Dunes"
Hiroshi Teshigahara.
Kao i njihovi
suvremenici iz Francuske, i mladi japanski filmaši odlučili su u svojim
filmovima rušiti sve tabue. Tako se tada u japanskom filmu počelo doticati tema
kao što je seksualno nasilje, radikalizam, mladenačka delikvencija, ali i
diskriminacije manjina kao što su Korejci i posljedica poraza u II svjetskom
ratu, koji je za japansku kulturu i dalje duboku prožetu samurajskim kodeksom
časti predstavljalo ozbiljnu sramotu. Osim obračunavanja s temama koje se do
tada nisu dirale, ta nova plima japanskih filmskih autora, koja je očigledno
pratila svjetske trendove u filmu, odlučila je i stilski prići filmu na
drugačiji način i eksperimentirati s kompozicijom, montažom, kao i naracijom.
Savršeni primjer tog razdoblja i jedan od najpoznatijih filmova japanskog novog
vala je "Woman in the Dunes", film za koji je Teshigahara bio
nominiran i za Oscara kao najbolji redatelj, film je bio nominiran kao najbolji
film izvan engleskog govornog područja, a redatelj je u Cannesu dobio posebnu
nagradu žirija.
Teshigahara je
bio sin slavnog tokijskog majstora ikebane, a nakon završetka umjetničke
akamedije u Tokyju, počeo je snimati kratke avangardne filmove (jedan od njih
se prigodno i zove "Ikebana"). Uskoro je počeo snimati i dugometražne filmove,
često surađujući s avangardnim japanskim piscem Kobom Abeom, koji je prema svom
romanu napisao i scenarij za "Suna no onna", kako se u originalu
naziva ovaj film. Priča je ovdje zapravo prilično jednostavna. Učitelj i amater
entomolog, odnosno istraživač insekata po imenu Niki Junpei (Eiji Okada),
zaputi se u pustinju u potragu za insektima. Nakon što propusti posljednji
autobus za put kući, mještani ga upute da noć provede u kući u dinama do koje
se može spustiti samo ljestvama u kojoj živi mlada udovica (Kyoko Kishida). No,
kad se sljedećeg jutra probudi, Niki shvati da ljestva više nema i iz kuće koja
se nalazi u rupi okružena pješčanim dinama nikako ne može otići. Jer čim se on
krene penjati, počne padati skupa s pijeskom te ostaje osuđen na ostanak u ovoj
nadrealnoj nastambi s čudakinjom čiji su suprug i sin poginuli za vrijeme
pješčane oluje.
Ispostavlja
se tako da kuća u dinama postaje za učitelja svojevrsno čistilište, a ovaj je
film najbolje promatrati na metaforičkoj i simboličkoj razini. "Žena u
dinama" film je koji na simboličkoj razini pokazuje kako to izgleda kad
zaglaviš negdje odakle nema povratka i Niki je ustvari sama personifikacija
života, barem sam ja na taj način shvatio ovaj film. Koliko puta nam se i svima
samima dogodilo da smo imali osjećaj da smo toliko zaglibili i zaglavili u
životu i doveli se u situaciju iz koje nema izlaza. Što god pokušavali, koliko
god se tim metaforičkim ljestvama pokušavali iskobeljati iz rupe, pijesak nam
propada pod rukama i nogama i klizi baš kao što ponekad imamo osjećaj kao da
nam i vlastiti život i kontrola nad njim klizi iz ruku. Niki doista u ovom
filmu podsjeća na Sizifa iz poznatog grčkog mita i ovaj je film doista i
svojevrsna prilagodba te prispodobe, a na nekoj simboličkoj razini ovaj je film
i alegorija na samo ljudsko postojanje. Ideje pokušaja bijega iz društva
obrađivali su mnogi autori i prije i poslije Teshigahare, no rijetko tko je u
tome uspio poput njega, a niti u jednom filmu prije i poslije pijesak nije
djelovao tako hipnotično i bitno jer je ovdje upravo on jedan od glavnih likova
i pokretač svih najvažnijih događaja.
Primjedbe
Objavi komentar