Krumpirova
zlatica nametnik je kojeg se poljoprivrednici danas (barem se nadam) lakoćom
rješavaju, no ova uš je 40-ih godina XIX stoljeća ne samo u ozbiljne probleme
dovela europsko stanovništvo, već je bila i jedan od uzročnika revolucija koje su
zapljusnule stari kontinent 1848. godine. Nakon što je krumpir iz Amerike stigao u Europu, vrlo
brzo je postao jedan od glavnih prehrambenih proizvoda, posebno za siromašno
stanovništvo, a njega je tada, baš kao i danas, bilo u izobilju. Kad se 40-ih godina naizgled
niotkuda zlatica pojavila, u brojnim zemljama nastupilo je razdoblje gladi,
smrti i prvih masovnih emigracija za Novi svijet, a bolest krumpira najviše je
pogodila Irsku. Irska je tada bila potpuno ruralna zemlja u kojoj su vladali
protestanti Englezi, dok je domaće katoličko stanovništvo galskog podrijetla u
velikoj većini živjelo na selima kao siromašni kmetovi. Kad je bolest krumpira
oko 1845. godine stigla u Irsku uslijedilo je razdoblje koje je nazvano «Velika
glad», a pretpostavlja se da je u sljedeće četiri godine milijun Iraca umrlo i
još toliko ih odselilo za Ameriku, odnosno sveukupno gotovo četvrtina
stanovništva je nestala s ovog otoka.
I upravo u
sredini te katastrofe u svoju zemlju vraća se Martin Feeney (mladi australski
glumc James Frecheville, sjećaju ga se možda oni koji su gledali zanimljivu
australsku dramu «Animal Kingdom»), irski mladić koji se borio za britansku
vojsku na svim stranama svijeta, od Afrike preko Indije do Afganistana, a po
povratku kući zatiče potpunu kataklizmu. Kuće u kojoj je odrastao više nema i u
njoj neki tip sad drži svinju, a ubrzo saznaje da mu je majka umrla od gladi,
dok mu je brat obješen jer je nožem ubo činovnika koji ih je došao istjerati iz
kuće. Ondje pronalazi samo bratovu udovicu, koja se sa svoje troje djece skriva
u jednoj rijetkih kuća koje engleski vlastelini nisu srušili, a kad se Martin
pojavi, odluče oni svi da će sreću također potražiti na drugoj strani Atlantika.
No, prije no što se zapute preko mora, u kući u kojoj su se smjestili pronađu
ih podanici engleskog veleposjednika koji pobiju Martinovu obitelj, a njega
zarobe. Nakon što on uspije pobjeći iz zatočeništva, odluči krenuti u osvetnički
pohod protiv svih onih koji su mu istrijebili obitelj, a kako bi ga zaustavili,
Englezi u potjeru za njim šalju posrnulog policajca Hannaha (dovoljno je reći
Mister Smith iz Matrixa ili Elrond iz Gospodara prstenova), čovjeka koji je
Martinu bio zapovjednik u britanskoj vojsci i koji ga vjerojatno najbolje
poznaje.
Imao je ovaj
irski film kojeg bi se moglo opisati kao svojevrsnu kombinaciju «Hrabrog srca», filma osvete
i westerna premijeru na festivalu u Berlinu, a nakon što je stigao u irska
kina, vrlo brzo je postao jedan od najgledanijih filmova godine. I to uopće ne
čudi jer je «Black '47» iznenađujuće dobra akcijska drama smještena u iznimno
zanimljivo povijesno razdoblje s jako dobrom glumačkom ekipom (tu su između
ostalih i veterani Stephen Rea i Jim Broadbent, kao i neke mlade irsko – britanske
nade poput Freddiea Foxa i Barryja Keoghana), odličnom kamerom Declana Quinna i
sjajnom scenografijom. Jasno da bi to malo značilo da tu nije bilo i izvrsne
priče, koja je nastala prema kratkom filmu iz 2008. godine P. J. Dillona
Piercea Ryana, koji su uz ne previše poznatog redatelja Lancea Dalyja i
napisali scenarij za ovu dugometražnu verziju filma. Daly je nakon premijere
filma u Berlinu istaknuo da se na snimanje «Black '47» odlučio ponajprije iz
razloga što do sada u Irskoj nije snimljen još niti jedan film o ovom važnom
razdoblju povijesti te zemlje te si je dao zadatak snimiti film koji je ne samo
povijesno vjerodostojan, već i u sebi nosi i emociju tog bolnog povijesnog trenutka za svoje sunarodnjake.
Daly je u
tome defitinivno i uspio jer je ovo možda i najgore razdoblje u irskoj povijesti
doista i prikazao na realističan i šokantan način. Irska sredinom 19. stoljeća
ovdje izgleda opustošeno, gore nego u bilo kojem kataklizmičkom filmu
smještenom u ne baš svijetlu budućnost, a tu su i engleske pijavice koje
dodatno žmiču i cijede izgladnjelo stanovništvo. Osim što je tijekom «Velike
gladi» Irska ostala bez velikog broja stanovnika, ona je bila i okidač za skoro
buđenje nacionalne svijesti i dodatnog zaoštravanja odnosa između starosjedioca
katolika i nezasitnog eksploatatora, odnosno britanske krune. Nakon što se prvi
val irske emigracije u Americi konsolidirao i smjestio, bio je to dodatan
poticaj za republikanizam, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća buknuo i krenula je
dugogodišnja borba za slobodu i samostalnost. Kao što znamo Irska je, barem djelomično,
početkom 20. stoljeća to uspjela i izboriti, a danas je, kao što još bolje
znamo, Irska zemlja iz koje stanovnici ne samo da se više ne iseljavaju, već je
postala i država u koju se ljudi useljavaju.
Primjedbe
Objavi komentar