Vjerujem da
se mnogi dobro sjećaju «4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana» Christiana Mungiua koji
je skrenuo pažnju na novi val rumunjskog filma. Bio je taj film smješten u završne godine
zloglasnog Čaušeskuovog režima, a glavna junakinja ondje bila je studentica
Gabriela koja je ostala trudna. Kako je komunistički rumunjski diktator bio
nezadovoljan prirodnim prirastom u svojoj zemlji, tako je 1967. u potpunosti
zabranio pobačaj (osim u rijetkim iznimnim situacijama), tako se i Gabica da bi
se riješila neželjenog djeteta morala obratiti nekakvom lokalnom mesaru. Danas
u Rumunjskoj abortus ne samo da je dozvoljen, već je recimo 2004. godine čak 46
posto od 216 tisuća trudnoća ondje okončano pobačajem, no zato je Iran danas jedna od onih
zemalja u kojoj je strogo zabranjen ne samo pobačaj, već je riječ o zemlji u
kojoj se žena može naći u ozbiljnim zakonskim problemima ako se upusti u
izvanbračne spolne aktivnosti.
Zbog toga i
ondje danas, baš kao u Čaušeskuovoj Rumunskoj nekad, cvijeta ne samo biznis
ilegalnim ginekolozima koji u šupama i špajzama tamane fetuse, već isti ti
tipovi fino pune džepove zahvatom koji se zove himenoplastika. Nije potrebno
pretjerano poznavanje latinskog da bi se dalo naslutiti o čemu se ovdje radi, a
to je rekonstrukcija himena iliti junfa za one kojima latinski nije jača
strana. To zapravo i ne čudi kad se zna da je u ovoj srednjeazijskoj zemlji i
dalje na snazi zakon prema kojem žena u slučaju da se upusti u izvanbračni seks
može biti kamenovana. U takvu avanturu upustila se i glavna junakinja ovog
filma, 19-godišnja studentica Sara, koju u prvoj sceni vidimo kako sva u panici
upada u bolnicu i tvrdi da ju je silovao taksist. I to nije jedini problem jer
ova djevojka očito ima problema sa zgušnjavanjem krvi, a kako joj je ovaj odnos
bio prvi, krvarenje ne prestaje. No, ubrzo saznajemo da je Sara izmislila priču
sa silovanjem i da je nevinost ona izgubila sa svojim dečkom Hamedom, a kako
oni nisu u braku, potrebna je dozvola njenog oca kako bi se nad njom mogao
izvesti operacijski zahvat.
Lako je za
pogoditi da djevojka baš i nije oduševljena tom idejom jer stari bi vjerojatno
doletio na ćilimu u roku odmah i sam je zatukao kad bi čuo tako nešto, a unatoč tome što joj je
zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo i postoji opasnost da bi mogla iskrvariti,
u niti jednoj bolnici ne žele joj pomoći, strahujući za vlastitu sigurnost od
strogih šerijatskih zakona. Tako bi nešto što se u nas smatra sasvim normalnim,
a to je predbračni seksualni odnos, ovu djevojku moglo stajati života pa ona i
njezin dečko kreću u odiseju ulicama Teherana tražeći bolnicu u kojoj će im
netko izaći u susret.
Imao je ovaj
film, koji je ujedno i debitantsko dugometražno ostvarenje iranskog filmaša
Alija Asgarija, lijep festivalski život, a premijeru je imao na slavnom
festivalu u Veneciji. Prikazan je «Nestanak» i u Zagrebu, Zürichu, Valladolidu,
Torontu, Stockholmu, Singapuru, Reykjaviku, Luksemburgu, Les Arcu, Bratislavi i
Atlanti, gdje je i dobio posebnu nagradu žirija. I ovo je jedan od filmova koji
na potresan i realističan način pokušava pokazati kakvo je stanje žena u Iranu
i u sličnim autokratskim državama, a iako nigdje nije navedeno da je snimljen
po istinitom događaju, posve je jasno da je više Sara ondje proživjelo sličnu
sudbinu. Podsjetio me pomalo ovaj film i na tuniški «Beauty and Dogs», koji sam
također nedavno gledao i u kojem je na sličan način prikazana slična situacija
u toj sjevernoafričkoj državi. Pomalo je zastrašujuće vidjeti da na svijetu
postoje mjesta u kojima se ovakve i slične situacije događaju, no jednako je
zastrašujuće vidjeti da i kod nas postoje sile koji bi nametale slične zabrane
i koje bi valjda bile najsretnije kad bi i ove krajeve u kojima živimo pretvorili u nekakvu teokratsku
džamahiriju. Nadam se da se ipak da taj film nećemo gledati i da će razum ipak
prevladati.
Primjedbe
Objavi komentar