Gus Van Sant
se potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prometnuo u jednu od najvećih zvijezda
američke nezavisne filmske scene i filmovima poput «Drugstore Cowboy», «My Own
Private Idaho», "Blues kaubojki" ili «To Die For» poslije kojih je snimio i svoj vjerojatno
najpoznatiji film «Dobri Will Hunting» po scenariju tada mladih Matta Damona i
Bena Afflecka, koji su i sami glumili u njemu. I kad je izgledalo da Van
Santovu karijeru ne može ništa zaustaviti, on se odlučio baciti na silno
ambiciozan i kontroverzan projekt snimanja remakea Hitchcockova remek-djela
«Psiha». Da situacija bude zanimljivija, Van Sant je doslovno «prepisao» film
starog majstora, odnosno snimio je potpuno identičan film, koji nije oduševio
kritiku, a nije ni posebno prošao na kino-blagajnama, nakon čega je još snimio
«U potrazi za Forresterom», kojim nije uspio ponoviti uspjeh «Willa Huntinga»
iako je tematski bio donekle sličan pa se Van Sant odlučio vratiti u indie-vode.
I teško se može reći da se bilo koji film koji je on snimio u 21. stoljeću može
mjeriti s filmovima iz ranijeg desetljeća, iako je bilo tu zanimljivih djela u
svakom slučaju, a u taj rang ne spada i njegov najnoviji film koji je snimio po
autobiografskom zapisu američkog karikaturista Johna Callahana.
Callahana je
u «Don't Worry...» odglumio jedan od najboljih američkih glumaca svoje
generacije Joaquin Phoenix, kojem je jedan Van Santov film bio i prvi film u
kojem je nastupio u odrasloj dobi. Joaquin i njegov četiri godine stariji brat
River na filmu su se počeli pojavljivati još kao klinci, a River je već kao
tinejdžer bio velika zvijezda. I jedna od najzapaženijih uloga u njegovom
kratkom životu i karijeri pošto je na Noć vještica 1993. umro od predoziranja u
24. godini, bila je u Van Santovom filmu «My Own Private Idaho». I dok je
njegov stariji brat žario i palio i skupa s Keanu Reevesom, Ethanom Hawkeom i
Johnnyjem Deppom postajao jedna od glavnih mladih zvijezda svoje generacije, Joaquin se kao
15-godišnjak odlučio povući iz svijeta filma. Nakon bratove smrti odlučio se
potpuno povući iz javnosti, a povratak na film bio je upravo u Van Santovom
filmu «To Die For». Glumio je ondje nestabilnog mladića kojeg zavede starija
žena u obliku Nicole Kidman kako bi počinio ubojstvo. I 23 godine očito su
morale proći da bi se ovaj dvojac ponovno udružio i snimio još jedan film u
kojem je Phoenix isporučio još jednu sjajnu ulogu.
Već kao
21-godišnjak Callahan je u prometnoj nesreći ostao vezan za invalidska kolica,
a nesreću je skrivio njegov prijatelj s kojima se danima ranije neprestano
opijao. Kako ćemo ubrzo saznati u ovom netipičnom biografskom filmu, Callahan
je alkoholičar postao već kao 13-godišnjak, a tek nakon nesreće otkrio je svoj
dar za crtanje te je postao poznat po svojim provokativnim, ciničnim i
crnohumornim karikaturama. No, da bi do toga uspjelo doći, trebalo je proći
puno vremena jer se on morao pomiriti s vlastitim demonima, strahovima, mržnjom,
osjećajem napuštenosti i riješiti se alkohola bez kojeg nije mogao
funkcionirati i koji ga je vukao prema dnu. Posve je jasno da se u ulozi jednog
ovakvog problematičnog tipa, čudaka koji kao luđak juri ulicama u kolicima i nije
ga briga hoće li ga pokupiti neki auto ili će ispasti iz njih, Phoenix savršeno
snašao. To i ne čudi jer je i u ranijim filmovima poput «Walk the Line», «Mastera» ili nedavnog
«You Were Never Really Here» Phoenix je pokazao da se najbolje snalazi u takvim
ulogama, ljudi na rubu, ovisnika i patnika.
Uz Phoenixa
pojavljuju se ovdje i mnoga druga poznata lica kao što su sve bolji Jonah Hill,
Rooney Mara ili Jack Black, a Van Sant je još jednom pokazao da je čovjek
nevjerojatnog talenta i stila za kojeg je stvarno šteta što u karijeri nije
postigao još i više. Premijeru je ovaj film imao izvan konkurencije na
Sundanceu, a potom je prikazan i u Berlinu, gdje je Van Sant prvi puta nagradu osvojio
prije više od 30 godina za jedan od kratkih filmova, dok je sada bio u
konkurenciji za Zlatnog medvjeda. Od autora poput Van Santa se i očekivalo da
će lakoćom izbjeći klasične klišeizirane, gotovo pa inspirativne situacije u
koje čak i prečesto upadaju slični biografski filmovi, iako je činjenica da se
i ovim filmom slavi nepobjedivi ljudski duh. No, na prilično netipičan i nimalo
patetičan način, a uz odličan Van Santove scenarij i režiju, za to je
definitivno najzaslužniji već nahvaljeni Joaquin Phoenix. Iako ga američka
akademija do sada nije mazila i potpuno nezasluženo Oscarom nije opravdao niti
jednu nominaciju (Gladiator, Walk the Line, Master), Phoenix je u svakom
slučaju jedan od najboljih glumaca danas i siguran sam da će kad-tad
osvojiti i nagradu za najboljeg glumca. Zasigurno ne za ovaj film, no siguran
sam da mu do kraja karijere Oscar neće izmaknuti iz ruku.
Primjedbe
Objavi komentar