Bijeg od
civilizacije i društva negdje u divljinu i izolaciju posljednjih je godina
postala sve češće tema u književnosti, a potom i u filmu, što zapravo i ne
čudi jer zahvaljujući ubrzanom razvoju tehnologije događa se da mnogi ljudi
pokušavaju spas pronaći u miru, tišini, samoći i bijegu od svega što ih
okružuje. Prvi takav film koji mi pada na pamet, a da se pojavio posljednjih godina je "Into the Wild"
Seana Penna o mladiću koji je nakon završetka fakulteta odlučio pobjeći u
divljine Aljaske, dok se prije nekoliko godina pojavio i "Captain
Fantastic", film o obitelji anarhista i hipija, koji su djecu
odlučili odgajati u šumi. Na sličnom tragu je i posljednji film
ugledne američke nezavisne filmašice Debre Granik, koja je i
ranije pažnju skrenula filmovima o ljudima s društvene margine iz
pasivnih krajeva Amerike kao što su bili "Down to the Bone" i
"Winter's Bone" u kojem smo možda i prvi puta na djelu imali
priliku vidjeti danas jednu od traženijih mladih glumica, Jennifer Lawrence.
No, za
razliku od filma kao što je "Captain Fantastic" u kojem se na
simpatičan i dopadljiv način prilazi tematici bijega od civilizacije i u kojem
ljudi iz nekakvog bunta napuštaju sela i gradove pa bježe u šume, motivacija za
okretanje leđa civilizaciji jednog od dva glavna lika u "Leave No
Trace" posve je drukčija. U motivaciji iračkog veterana Willa (odlični Ben
Foster) nema ničeg simpatičnog, dopadljivog ili buntovničkog, već je on
pobjegao iz grada u park u blizini Portlanda, gdje se nastanio iz čiste
nužde. Sa sobom je Will u izolaciju poveo i 13-godišnju kćer Tom (mlada
novozelandska glumica Thomasin McKenzie), a on zbog uznapredovalog PTSP-a više nikako ne može funkcionirati
u društvu i jednostavno bježi iz civilizacije zato što ne želi nikoga u
svojoj blizini. Daleko od toga da je on svoje dijete poveo u šumu, gdje je uči
preživljavanju i vještinama koje bi dobro došle nekom neolitičkom mladcu, nego
današnjoj adolescentici, zato što strahuje da se sprema neka apokalipsa ili
sudnji dan. Ta apokalipsa je za njega već odavno počela, a sa sobom je Will
odlučio povesti i kćer.
I žive oni
tako naizgled skladno i zadovoljno kao prvi ljudi u parku Oregona, odu
povremeno i do grada kako bi Will pokupio tablete za liječenje PTSP-a pa ih
ubrzo i preprodao, no obitavaju oni u kampu koji su sklepali u šumetini
divovskih sekvoja. Uči tata svoje dijete kako zapaliti vatru trenjem drveta o
drvo, kako skupiti kišnicu, kako se poput kameleona prilagoditi okruženju i
stopiti s lišćem da te ne primijeti onaj koji te traži i slične vještine koje
bi dobrodošle nekom budućem komandosu ili legionaru, a ne 13-godišnjakinji. No,
vidimo da se Tom potpuno navikla na takav život i da joj je to posve normalno,
vjerojatno zato što za ništa drugo i ne zna, pošto ne znamo koliko njih dvoje
već žive izvan civilizacijskih okvira.
Problemi
nastanu kad ih jednom prilikom zamijete rendžeri i natjeraju ih da napuste
svoje prirodno stanište. Tek tada Tom počinje shvaćati što su uopće
civilizacija i društvo i da njihove blagodati zapravo i nisu baš toliko loše te
se vrlo brzo počne prilagođavati na novonastale okolonosti i ljude koji ih
okružuju. Zato je s Willom problem nešto drukčiji i vrlo brzo shvaćamo da on
jednostavno ne može funkcionirati u društvu, ne samo zbog straha za sebe i svoju
kćer, već i zato što je svjestan da bi on sam vrlo lako mogao nekom nauditi. Da
se nešto takvo ne bi dogodilo, on i bježi u izolaciju, a možda i glavno pitanje
koje otvara ovaj film je - ima li netko pravo svoje dijete izolirati od svijeta
i na taj ga način ne samo obilježiti za cijeli život, već mu i uskratiti
mogućnost izbora i da jednog dana kad samo odraste i postane svjesno biće ono
odluči želi li tako živjeti ili će se ipak odlučiti za civilizaciju.
Pokazao
se
"Leave No Trace" iznimno kompleksnim filmom, koji zapravo i ne nudi
neke konkretne odgovore, ali zato otvara mnoga važna pitanja. Sjajan
posao su Granik i njena scenaristička suradnica Anne Rosselini odradila
po pitanju
izgradnje ne samo dvoje glavnih likova, već i odnosa među njima, a oboje
glavnih glumaca također su izvrsno odigrali svoje uloge. Na mene je ovaj
film
djelovao nekako umirujuće i opuštajuće, možda baš zato što je pravi
antipod
onim glasnim i agresivnim blockbusterima i zato što je autorica cijelu
priču
odlučila držati u nekim minimalističkim okvirima iako je bilo
potencijala da
ona skrene u neke druge, očekivanije i komercijalnije vode. Dobrom se
pokazala odluka da se to
izbjegne jer imam dojam da bi se ne samo narušila kompletna kompozicija
filma,
već da bi se putem i izgubila poruka. Prikazan je ovaj film nakon
premijere u
Sundanceu na brojnim festivalima, gdje je osvojio i brojne nagrade, a
potom je
krenuo i u kino-distribuciju, gdje je zaradio nešto više od 7 milijuna
dolara,
što je za jedan nezavisni, u pravom smislu riječi art film, sasvim
solidno
postignuće.
Primjedbe
Objavi komentar