Gotovo pa ne
postoji uspješna knjiga koja nije doživjela i svoju filmsku ekranizaciju pa kako
bi to prošlo bez ekranizacije mnogima omiljene knjige vjerojatno najpoznatijeg
češkog pisca Milana Kundere. Znam da je i ovo jedna od onih ekranizacija koje
su zasigurno zasmetale fanove knjige "Nepodnošljiva lakoća
postojanja", napisane 1982. godine, a tiskane dvije godine kasnije u
Francuskoj, a tek potom u Čehoslovačkoj, jer, realno gledano, film poznatog američkog
redatelja (Put u svemir, Invazija tjelokradica, Henry & June, Otrovno pero
markiza De Sadea) i scenarista (Indiana Jones, Odmetnik Josey Wales) Philipa
Kaufmana s književnim predloškom zapravo i nema toliko puno veze. Unatoč tome što je
sam Kundera bio aktivni konzultant prilikom pisanja scenarija kojeg je uz
Kaufmana napisao Francuz Jean-Claude Carriere (najpoznatiji kao suradnik
španjolskog nadrealista Luisa Bunuela), nakon ove ekranizacije Kundera je rekao
da više nikada neće dopustiti ekranizaciju nekog od njegovih djela.
Pa unatoč
tome što s književnim predloškom doista i nema toliko puno veze, meni je i ovaj
film oduvijek bio šarmantan i drag, možda ponajviše zbog izvrsne glumačke ekipe
predvođene nenadmašnim Danielom Day-Lewisom kao praškim neurokirurgom Tomašom.
Kao i u knjizi, i u filmu priča počinje potkraj 60-ih godina u Čehoslovačkoj,
u kojoj je tadašnji premijer Dubček pokušao progurati nešto što se nazivalo
komunizam s ljudskim licem. Osjetio se tada i u Češkoj nekakav duh promjena i
pokušaja približavanja zapadu, no tu svojevrsnu revoluciju i slobodarski duh
naprasno je prekinula sovjetska invazija te je komunizam s ljudskim licem
skončao pod gusjenicama tenkova. U osvit praškog proljeća Tomaš živi pravo bonvivanski,
održava povremenu vezu s umjetnicom Sabinom (švedska glumica Lena Olin), no
nije ona jedina s kojom ovaj šarmantni liječnik održava vezu. Živi on gotovo
poput rock'n'roll zvijezde, baš nepodnošljivom lakoćom on ulazi iz veze u vezu,
u povremene intimne susrete sa svakom ženom koja mu zapne za oko, no sve se to
promijeni prilikom posjeta liječilištu u provinciji, gdje na rasporedu ima
jednu operaciju mozga.
Ondje upozna
mladu konobaricu Terezu (također fantastična Juliette Binoche), kojoj je život
u provinciji nepoticajan te se ona ubrzo zaputi u Prag i doseli Tomašu u stan.
Na taj način zakomplicira njegove redovite avanture i nesputan način života, no
između njih se stvori jaka veza i na neko vrijeme izgleda da bi Tereza mogla
biti ta koja će uspjeti obuzdati ovog neurokirurga. No, nekako s njenim
dolaskom u Prag, ondje se počinje komplicirati situacija i duh slobode počinje
se buditi u dobrom dijelu stanovništva. Nitko, doduše, ne može ni slutiti da će
se uskoro na ulicama ovog divnog grada pojaviti sovjetski tenkovi, a u vlak
promjena odluči se ukrcati i Tomaš, naizgled potpuno apolitičan
tip, koji u novinama napiše članak kritičan prema komunizmu, što će ga
uskoro skupo koštati.
Iako je film
jako teško uspoređivati s knjigom, koja se smatra jednom od najboljih knjiga
20. stoljeća, i film je bio prilično zapažen i hvaljen od strane kritike, a
zaslužio je i dvije nominacije za Oscara (najbolji adaptirani scenarij, dok je
poznati Bergmanov suradnik i slavni švedski kamerman Sven Nykvist bio nominiran
za fotografiju). Iako je film snimljen u američkoj produkciji, praktička cijela
glumačka ekipa bila je sastavljena od europskih glumaca, a uz već spomenute
pojavljuju se u filmu i Šveđani Erland Josephson i Stellan Skarsgaard, Čeh
Pavel Landovski i Nizozemac Derek de Lindt. Kako je u to vrijeme Čehoslovačka i
dalje bila komunistička država jasno da se film po romanu koji, sasvim logično,
baš i nije bio po volji komunističkim aparatčicima, ondje nije mogao snimati.
Tako je praktički cijeli film snimljen u Francuskoj, a scene u kojima je
prikazana sovjetska invazija na Prag djelomično je snimljena u Lyonu i
kombinirana je s arhivskim snimkama stvarnog događaja. Unatoč tome što stoji da
se knjigom i nije uspio prenijeti duh ove stvarno fantastične knjige (ukoliko ima
netko da ju je propustio, toplo je preporučujem pa neka onda pogleda film),
meni je i Kaufmanov film oduvijek bio jako dobar i jako drag. Možda baš zato
što ga nisam htio gledati kao puku ekranizaciju i grozničavo tražiti greške i
propuste, već sam ga uvijek gledao kao djelo samo za sebe.
Primjedbe
Objavi komentar