Nije ovo prvi
puta da su se u kratkom roku pojavila dva filma koji tematiziraju isti događaj,
no za razliku od većine takvih slučajeva, i «Utoya 22. juli» Erika Poppea i «22
July» Britanca Paula Greengrassa podjednako su dobri filmovi, ponajviše zato
jer istovjetnoj temi pristupaju na posve različite, a opet jednako zanimljive
načine. I dok je Poppe mučki napad imbecila koji se odaziva na ime Anders
Breivik odlučio prikazati gotovo na dokumentaristički način te je u jednom
kadru snimio film u kojem se ovaj ljudski šljam uopće i ne prikazuje i ne daje
mu se nimalo prostora, Greengrass se odlučio na pomalo holivudski stil u kojem
na cjelovit i kompleksan način gleda i na sam užasni događaj 22. srpnja 2011.
godine, kao i na njegove posljedice.
Prije no što je počeo snimati filmove,
prvo za televiziju, a potom i «prave» filmove, Greengrass je radio kao novinar,
a to se u dobrom dijelu njegovih filmova i vidi (jasno, ako zanemarimo one
filmove koje je snimao u Hollywoodu kao što je franšiza o inspektoru Bourneu
ili sasvim dobri «Kapetan Phillips»). Posebno tu mislim na film «Bloody Sunday»
iz 2002. godine, kojim se zapravo i proslavio i u kojem je gotovo na
faktografski, analitičan, a opet filmski uzbudbljiv i emotivan način ispričao
priču o tragičnim događajima za vrijeme sektaškog rata u Sjevernoj Irskoj 1972.
godine.
Gotovo na istovjetan
pristup Greengrass odlučio se i kod ovog filma o ovom za Norvežane i dalje
iznimno bolnom događaju te je sam i napisao scenarij po knjizi «One of Us» u
kojoj je norveški novinar Asne Seierstad ispričao istinite priče nekolicine
mladih preživjelih masakr na Utoyi. Iako je film snimljen pretežito u norveškoj
produkciji i s norveškim glumcima, govori se na engleskom jeziku kako bi bio
prihvatljiviji i prijemčiviji i zapadnom tržištu, a u središtu priče ovog filma
je tinejdžer po imenu Viljar Hanssen. On je s još stotinama svojih vršnjaka,
mlađim bratom i prijateljima dio ljetnih praznika provesti u kampu za mlade na
otočiću Utoya nedaleko od Osla, koji tradicionalno organizira norveška radnička
partija. Vjerojatno svi znaju što se ondje dogodilo jer nakon što je ispred
zgrade norveške vlade desničarski ekstremist Anders Breivik ispred zgrade
norveške vlade aktivirao bombu, zaputio se na Utoyu, gdje je pobio gotovo 80
mladih ljudi. Ovaj poremećeni fanatik nadao se da će na ovaj način započeti
nekakav vjerski rat i da će potaknuti slične imbecile poput njega na akciju
«čišćenja» Europe od nedomicilnog stanovništva i imigranata.
Za razliku od
Poppeovog filma u kojem Breivika uopće i ne vidimo, Greengrassov film počinje
njegovim sumanutim činom i potom pratimo njegovo suđenje, kao i posljedice koje
je njegov akt imao ne samo na one koji su uspjeli preživjeti, već i na čitavo
norveško društvo. Tešku zadaću da uđe u psihu ovog monstruma dobio je poznati
norveški glumac Anders Danielsen Lie (čovjek je očito predodređen
za filmove koje imaju datume u imenu pošto ga se sjećamo iz odličnog «Osla, 31.
augusta»). Vjerujem da mu nije bilo lako odglumiti vjerojatno najgoreg
negativca u povijesti svoje zemlje još od Vidkuna Kvislinga, no svoj zadatak je
odradio i više nego korektno jer je sjajno prenio tu hladnoću i bešćutnost
Breivika, kojem je jedna od prvih reakcija nakon uhićenja bila traženje pomoći
jer si je prst porezao na lubanju nekog djeteta kojem je hladnokrvno i bez
imalo grižnje savjesti oduzeo život. Djelomično se ovim filmom pokušava
proniknuti u um ovog gada i pokušava se shvatiti njegova motivacija, no na
jedan oprezan, promišljen i pažljiv način te se ovoj teškoj i bolnoj temi
pristupa na vrlo empatičan i iskren način.
Primjedbe
Objavi komentar