Neobičan film
o skupini radnika u tvornici liftova u problemima koji pokušavaju ostvariti
samoupravljačku utopiju stiže nam iz Portugala, a unatoč trajanju od puna tri
sata, «Tvornica ničega» pokazao se kao iznimno zanimljiv film. Inspiraciju za
ovaj film njegov autor Pedro Pinho našao je u tvornici liftova koja je na
svojevrsni samoupravljački način u Portugalu postojala i funkcionirala od 1975.
do 2016. godine, a ovaj film tu kolektivističku avanturu stavio je u sadašnje
doba i pratimo je od njenih početaka. Nakon što jedne noći radnici stignu u
svoju tvornicu i shvate da netko odvozi strojeve iz nje, oni shvate da im se ne
piše dobro. To se sljedećeg jutra i ostvari jer vlasnica im dovodi novo, krizno
vodstvo, koje već sljedećih dana počinje individualne razgovore s radnicima i
nudi im otpremnine. Vidimo kako se radnike pokušava zavaditi, a većina ipak
odbija ponuđene otpremnine i kreću ne samo u štrajk, već i u blokadu tvornice.
Potom dolaze na ideju da bi oni sami mogli nastaviti s proizvodnjom i iako na
trenutak izgleda da bi ta samoupravljačka bajka mogla uspjeti, uskoro se
pokazuje da je sve to bila samo iluzija i da su upali u klasičnu kapitalističku
zamku. Jer nitko od njih zapravo ne zna upravljati tvornicom i shvaćaju da bi
morali zaposliti menadžment, koji bi opet morao biti daleko bolje plaćen od
njih.
Funkcionira
ovaj film u dobrom dijelu gotovo kao dokumentarac, a dodatnoj autentičnosti doprinijela je
činjenica da je Pinho angažirao neprofesionalne glumce da bi se pred kraj
gotovo pa počeo pretvarati u neorealistički mjuzikl. Moglo bi se reći da je ovo
donekle i eksperimentalni film o socijalnom realizmu koji na trenutke prelazi i
u nadrealizam, a očiti Pinhovi uzori su legendarni britanski socijalni filmaš
Ken Loach te njegov puno poznatiji sunarodnjak Miguel Gomes (najpoznatiji po
također gotovo pa dokumentarističkoj trilogiji «Arapske noći»). Očita Pinhova
intencija bila je ne samo kritika kapitalizma, već je ova satirična drama gotovo
pa pljuska u lice europskoj ljevici, koja je pokazala da je nedorasla
problemima i ne nudi ništa konkretno, zbog čega i doživljava poraz za porazom
na izborima.
Jer uz glavnu priču o samoupravljačkom eksperimentu ovdje imamo i
nekoliko podpriča od kojih neke djeluju dosta nepovezano i rastrgano i donekle
narušavaju dojam ovog inače jako dobrog i zanimljivog filma pa tako imamo i
jedan dugi kadar u kojem skupina intelektualaca razgovara i analizira situaciju
gotovo iz marksističke perspektive. No, ta intelektualna ljevica danas se u
Europi praktički svela na svojevrsne salonske socijaliste, koji mudruju i
mudruju, čovjek bi pomislio da imaju oni odgovore na sva pitanja, no na kraju
ispada da oni zapravo ne nude nikakva konkretna rješenja, već se drže onog što
se pokazalo neuspješnim i propalim, a takvo je to mudroslovno društvo i u ovom filmu. Pinho se ovim filmom zapravo najviše
poigrava tim problemom, problemom svijeta koji je potpuno ostao bez ideja i
koji je nakon pada berlinskog zida vrlo brzo shvatio da baš i nismo došli do
«Kraja povijesti» kako je mislio Fukuyama.
Premijeru je
ovaj film imao na redateljskoj večeri festivala u Cannesu 2017. godine, gdje je
i dobio nagradu kritičara, a osvajao je još brojne nagrade po svjetskim
festivalima. U svakom slučaju riječ je o jednom od onih klasičnih europskih art
filmova, koji nemaju klasičnu naraciju i koji se sigurno neće dopasti širokim
masama. Ipak, «Tvornica ničega», koja me u nekim trenucima podsjetila na
legendarni skeč Top liste nadrealista o tvornici u kojoj se proizvodi ništa,
film je koji bi se mogao svidjeti onima koji vole pomalo nekonvencionalan
sadržaj koji pomalo tjera na razmišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar