Pomislio bi
čovjek da je ropstvo odavno završilo u, kako bi se reklo, ropotarnicama
povijesti i da je ono nešto što smo kao društvo odavno nadišli, no pomalo
šokantno zvuči podatak da se procjenjuje da danas u Europi čak 1,2 milijuna
ljudi živi u odnosu sličnom ropstvu. Jedna od tih nesretnica je i Marish,
53-godišnja glavna junakinja ovog mađarskog dokumentarca koja izgleda kao da
ima barem 20 godina više. Film mađarske dokumentaristice Bernadett Tuza-Ritter
jedan je od pet nominiranih filmova za europski dokumentarac godine, a prikazan
je i na brojnim svjetskim festivalima. Od premijere na amsterdamskoj IDFA-i,
"Zatočena žena" gomila nagrade, a prikazana je i u Sundanceu, dok je
na ZagrebDOX-u autorica dobila posebno priznanje zbog uznemirujućeg
prikaza života žene koja je više od desetljeća provela u poziciji modernog
roba.
Pomalo je
nevjerojatno kako je Tuza-Ritter ovaj film uopće i uspjela snimiti te je
njezino druženje i snimanje Marish trajalo dulje od tri godine. Kako je u samom
filmu otkrila, Marishina vlasnica Etta dopustila joj je snimanje u ograničenim
uvjetima, ali tek kad joj je ova pristala platiti. I očito je kako je autorica ovdje pokazala i nevjerojatnu hrabrost pošto je u dom ljudi koji su robovlasnici
dolazila sama i gotovo cijelo vrijeme je, ako sam dobro shvatio, i sama snimala
Marish, od čega djelomično i poskrivečki. Sigurno je autorica imala i velikih
moralnih dvojbi jer je sigurno bila svjesna da pred sobom ima film kakav još
nije snimljen, no istovremeno je bila svjesna da bi mogla izbaviti Marish iz
okova ropstva. Doduše, kako je u filmu istaknuto, mađarska policija s ovim je
slučajem i bila upoznata, no kako to obično biva, ništa se nije poduzelo jer
valjda su imali prečih posla u hvatanju klinaca s đointom ili dva. Snimljen je
praktički cijeli film kamerom i ruke, najveći dio vremena u krupnom planu imamo
Marishino izmučeno lice i cijeli ovaj film djeluje klaustrofobično, šokantno i
uznemirujuće.
Priča kako je
Marish, žena koja se zbog sigurnosti svoje djece svjesno odrekla kontakta s
njima, završila u statusu ropkinje također je prilično nevjerojatna i normalnom
čovjeku je neshvatljivo kako država u ovom i u bezbroj sličnih slučajeva nije
reagirala. Kako je moguće da netko danas u jednoj državi Europske unije pred
nosom svih živi istovjetno kao što su živjeli crnci na američkom jugu početkom
19. stoljeću pitanje je svih pitanja? S obzirom na ovako jaku temu i ovako
emotivno ispričanu priču ni ne čudi što je "A Woman Captured"
privukla toliku pažnju i što se smatra samim vrhom europske dokumentaristike
aktualne godine. Ne bih želio otkrivati puno oko priče jer vjerujem da ima onih
koji će poželjeti pogledati ovaj strašan film, no reći ću samo da se na kraju
ipak može nazrijeti određeni happy end. Na promjene u njenom životu definitivno
je utjecalo i snimanje ovog dokumentarca i druženje s autoricom, koja je možda
bila i jedina svjetla točka u Marishinom životu u više od deset godina, a ako
netko misli da se filmom ne može mijenjati svijet, neka pogleda ovaj film. Jer
promjena svijeta uvijek ipak kreće od pojedinca, a ovaj film definitivno je
utjecao da se život barem jednog, namučenog, pojedinca promijeni puno na bolje.
Primjedbe
Objavi komentar