Tommy Wiseau i Greg Sestero, dvojac koji smo mogli upoznati u «Građaninu Kaneu loših filmova» koji se odaziva na ime «The Room», očito su se na valu hypea koji je izazvao «Disaster Artist», film o snimanju «Sobe», odlučili vratiti na scenu. Ovaj puta dirigentsku je palicu od Wiseaua preuzeo Sestero, koji je napisao scenarij za «Najbolje (ne)prijatelje», no za razliku od Wiseaua on je imao toliko svjesnosti pa je režiju prepustio profesionalcu, ne pretjerano poznatom Justinu MacGregoru. No, ni to nije uspjelo pretjerano pomoći ovom filmu koji je na kraju podijeljen u dva nastavka, a već prvi dio «Najboljih (ne)prijatelja» pokazao se kao priličan treš, koji ne zaostaje puno za «Sobom».
Sestero je glavnu ulogu klošara koji živi u Los Angelesu po imenu Jon napisao, naravno, za samog sebe, a sudbonosni trenutak za njega se dogodi kad naleti na neobičnog mrtvozornika Harveyja, kojeg je, pogađate, utjelovio Wiseau. Ubrzo njih dvojica postaju prijatelji, Jon se zaposlio kao mrtvozornikov pomoćnik, čak uskoro ovaj dojučerašnji beskućnik pronađe i curu, a neće proći puno vremena kad im na pamet dođe i ideja za unosan biznis. Jer Harvey ima bizaran hobi skupljanja zlatnih zuba pokojnika i nakupio ih je već nekoliko vreća, a kad mu Jon predloži da bi mogli krenuti prodavati to zlato, izgleda da bi obojica mogli fino napuniti džepove. No, kako se lova počinje gomilati, tako i među ovim novim najboljim prijateljima izbijaju sve veće trzavice, a kako će ova bizarna štorija završiti saznat ćemo vjerojatno u drugom nastavku.
Valjda je iz ovog kratkog opisa svima posve jasno da je riječ o još jednom posve bizarnom filmu u kojem su i Sestero i Wiseau pokazali da im satovi glume i u ovih petnaestak godina nisu previše značili. Jasno da obojica ovdje dosta i autoironiziraju sami sebe, no bez obzira na to, ovo je svejedno i dalje prilično loš film u kojem je nakon legendarne replike iz «Sobe» «You're tearing me apart, Lisa», Wiseau sada izbacio podjednako dojmljivu «You drive me crazy, Jon!». Vjerujem da će ovaj film biti zanimljiv ponajviše onima koji su gledali «Sobu», jer da nije bilo tog filma čisto sumnjam da bi me išta moglo privući «Najboljim (ne)prijateljima». Na kraju, donekle mi je čak i drago bilo vidjeti da je poznati dvojac živ, zdrav i da i dalje nije odustao od snova da će snimiti veliki i važan film, a na trenutke mi se učinilo kako je Sestero umislio da je novi David Lynch očigledno pokušavajući kopirati poetiku starog majstora, naravno neuspješno i bijedno. Ne sumnjam da će i ovaj film, baš kao i «Soba» u dogledno vrijeme zauzeti posebno mjesto u svijetu treša i da će ga ljubitelji treša prigrliti pod svoje.
U drugom nastavku situacija, ako je to uopće moguće zamisliti, postaje još gora i cijela se priča raspada u kompletnom besmislu. Čak mi je pomalo i neugodno što sam na kraju pogledao i drugi dio ove i više nego bizarne eskapade i ove parade antitalenta, no bilo je to jače od mene. Rasplet ove priče o (ne)prijateljstvu ne da je blesav, nego je na razini kao da su ga osmislila dva klinca od osam godina. I to ne dva najbistrija osmogodišnjaka u razredu. Negdje sam pročitao komentar u kojem stoji da je gledanje ovog filma bilo bolnije od izbacivanja bubrežnog kamenca iz organizma, ja baš i ne bih išao toliko daleko. I to jedino jer do sada nisam imao problema s kamencem pa i ne mogu usporediti te dvije boli.
IMDB LINK
IMDB LINK 2
Primjedbe
Objavi komentar