CHEZ NOUS (2017,FRA) – 7/10

Ovaj je provokativni film snimljen u francusko-belgijskoj koprodukciji izazvao prilične kontroverze već samim time što je u kina stigao samo dva mjeseca uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017. godine. Posve je očito da se njime ciljala čelnica tamošnje Nacionalne fronte Marine Le Pen jer jedna od sporednih junakinja je čelnica populističke nacionalističke stranke koja je po svojoj demagogiji identična upravo Le Pen, a potpuno je jasno da tu slučajnosti nije bilo. «Chez Nous» ili «Naša zemlja» kako bismo preveli film koji je režirao belgijski glumac i režiser Lucas Belvaux, jedan je od onih protestnih, aktivističkih filmova, koji ciljaju provocirati publiku. No, Belvaux publiku ne provocira fikcijom, već zbiljom jer i ovdje imamo izbornu kampanju usred koje se nađe inače liberalna medicinska sestra Pauline (Emilie Dequenne, možda je prepoznaju oni koji su gledali «Vučje bratstvo»).

Pauline je odrasla u ljevičarskoj obitelji i njezin je otac socijalist starog kova, koji je uvijek prezirao populiste i demagoge poput starog Le Pena i njene kćeri, a Pauline je samohrana majka kćeri i sina, koja i nema previše vremena razmišljati o politici. Od jutra do mraka obilazi ona svoje pacijente, od onih iz bogatih obitelji i onih iz srednje i niže klase i od domicilnih Francuza pa do useljenika. I ne radi ona razlike među njima, pokušava pomoći svakome koliko može, no puno veći utjecaj na nju od njenog oca ima stari liječnik Phillipe Berthier, uglađeni nacionalist, koji je njenoj obitelji nekada puno pomogao. A stari doktor upravo u Pauline vidi savršenog kandidata za populističku stranku koju on ne samo da podržava, već je i godinama jedan od igrača iz sjene. Nakon kraćeg razmišljanja odluči se Pauline upustiti u ovu političku avanturu, no ubrzo će se ispostaviti da je ona najobičniji pijun u ovoj šahovskoj partiji. Njezin politički angžaman ubrzo će početi utjecati na odnose sa članovima njene obitelji, prijateljima i pacijentima. Tu je i njezin nekadašnji srednjoškolski kolega s kojim će se upustiti u vezu, a tip je to koji skriva mračnu prošlost.   

Činjenica je da je «Chez Nous» film s dosta mana i da je priča dosta klišeizirana i simplificirana i da će se dogoditi sve ono što nekako i zamišljamo, no ujedno je i ovo film s jakom porukom, čak pravi protestni film. Nije teško za pretpostaviti da je njegov autor iz takozvane lijevo-liberalne provinijencije, što on i ne skriva jer s priličnim gađenjem i odmakom prikazuje te lepenovske spodobe. Glavna Belvauxova intencija zasigurno je bila prikazati kako su ti nazadnjački, desničarski, populistički političari samo preobukli odijela, skinuli fantomke, spremili pajsere i palice, naizgled ublažili retoriku, no jednom govno, uvijek govno. Posebno se to odnosi na tu retoriku, kad se takvi tipovi izjašnjavaju da oni nisu ni lijevo, ni desno, da nemaju nikakvu ideologiju, podilaze ljudima, plaše ih, podgrijavaju njihove predrasude i sumnje, a sve nekako u rukavicama. Obično se takvih zapravo treba najviše plašiti i od takvih treba što dalje bježati, jer u tom slučaju je posve jasno da je riječ o najgorim mogućim populistima kojima je jedini cilj dograbiti se vlasti. Baš takva je i ekipa iz ovog filma koja zbunjenu Pauline želi prevesti na mračnu stranu. Slatkorječivi populisti koji ne žele dobro nikome osim sebi. 

 

IMDB LINK