Madame Bovary
bila je, ako se ne varam, jedna od prvih, ako ne i prva, žena europske
književnosti koja se drznula prevariti svog muža. Nije debitantski roman
Gustavea Flauberta koji se krajem 1856. godine tiskao u nastavcima u pariškom
magazinu «La Revue de Paris» uspio stići do posljednjeg nastavka, a već je
pisac napadnut zbog opscenosti i nemorala te je Flaubert zbog svog romana završio na
sudu, što mu je donijelo samo dodatnu popularnost. Ipak, gospođa Emma Bovary
svoju literarnu nevjeru nije uspjela preživjeti pošto se pred kraj romana otrovala
arsenom i umrla u agoniji. Očito je ovaj klasik europske književnosti poznat i
na Dalekom istoku, no odavno su Kinezi bili poznati kao napredni pa su i sami
imali svoju verziju gđice Bovary. I to čak dva stoljeća prije Flauberta, a
njihova Bovary zvala se Pan Jinlian. Ova se ljepotica prema kineskoj legendi
morala udati za malog i ružnog tipa po imenu Wu Dalang pa zato i ne čudi da ga
je prevarila s mladim i zgodnim tipom koji se pojavio u gradu. Kinezi su potom
opet otišli dalje od Flauberta pa su Pan i njen ljubavnik otrovali njenog muža
pa potplatili mrtvozornika da prikrije njegov uzrok smrti. Ipak, nije ova priča imala sretan završetak jer je pokojnikov brat
nanjušio neku prljavu rabotu, otkrio pravu istinu i naravno da je Pan i
ljubavnika stigla grozna i bolna smrt.
Zato i ne
čudi da kad se u kineskoj kulturi za neku ženu kaže da je «Pan Jinlian» to je jedna od
najgorih mogućih uvreda i sramota te ljaga koju je gotovo nemoguće sprati
s imena. Upravo to se dogodi glavnoj junakinji filma Li Xiuelian koji se u
originalu naziva «Wo bu shi Pan Jin Lian», dok je na zapadu distribuiran pod imenom
«I Am Not Madame Bovary». Ova je žena iz kineske provincije skupa s mužem
osmislila pakleni plan kako bi zaobišla zakone po kojima su oženjeni parovi
mogli imati samo jednu nekretninu. Kako bi došli do još jednog stana, Li i njen
muž fiktivno su se razveli, a dok je ona tražila drugi stan, njezin mužić je
oženio drugu ženu. Kad se ona pobunila da je njihov razvod bio fiktivan, on je
tvrdio da se nikada tako nešto nisu dogovorili, a dodatno ju je razljutio kad
ju je optužio da je spavala s drugim muškarcima. Kako bi poništila razvod, Li
potom odlazi lokalnim vlastima, no nitko nije pretjerano zainteresiran za
njezin slučaj da bi na kraju završila u Pekingu, gdje je cijela situacija
stigla do samog šefa partije i ubrzo je izbio strašan skandal koji će se
povlačiti čitavo desetljeće, a na kraju nikome neće donijeti previše dobroga.
Ova humorna
drama koju je po vlastitom romanu napisao poznati kineski pisac i scenarist Liu
Zhenyun, a režirao ugledni kineski redatelj Feng Xiaogang (Youth), izvrsna je
satira kineskog društva, koja je u izboru za najbolji azijski film godine
osvojila ne samo nagradu za najbolji film, već je i Bingbing Fan dobila nagradu
za glavnu glumicu, dok je Pan Luo dobio nagradu za najbolju fotografiju. Ovo
posljednje i ne čudi jer film izgleda i stilski i tehnički ne samo izuzetno,
već i potpuno neobično i originalno, čak i pomalo eksperimentalno. Tako je
većinu vremena slika stješnjena u krug na sredini ekrana, kad junakinja stigne
u Peking krug se pretvara u okomiti pravokutnik da bi tek na samom kraju
postala «normalna», odnosno proteže se preko cijelog ekrana. I režijski je ovaj
film dosta zanimljiv (Xiaogang je dobio nagradu za kineskog redatelja godine i
za pacifičkog redatelja godine) jer se praktički cijeli film sastoji od
statičnih kadrova uz tek poneki švenk i pokretni kadar.
Ovaj je film
prilično kritičan prema kineskom društvu i to ne samo prema dobro poznatoj
korupciji i birokratizaciji, već i prema politici jednog djeteta (je li to i dalje
uopće aktualno?) jer film je to s kojim treba biti i dosta strpljiv jer traje
dobrih 140 minuta, a tempo je dosta spor. No, bez obzira na to Xiaogang je
priču strukturirao izvrsno i sve to djeluje jako zanimljivo, iako je činjenica
da se u drugoj polovici počinje pomalo razvodnjavati. Bez obzira na to «I Am
Not Madame Bovary» je jako zanimljiv, pametan film, koji ne kritizira samo
kineske institucije i nezaobilaznu korupciju, već i same građane, kojima ista
ta korupcija neviđeno smeta kad se ne tiče njih. Ali kad su oni u pitanju, onda
je sasvim normalno da se lažira razvod kako bi se pokušali dokopati stana ili
je sasvim u redu pokušati potplatiti suca da presudi u svoju korist. Doduše,
uspio je Xiaogang priču ovdje dovesti do krajnjih apsurda jer posve je nemoguće
da bi se zbog jednog fabriciranog razvoda moglo dogoditi sve ono što se ovdje
događa i da čitavo desetljeće cijeli pokrajinski establišment strahuje od jedne
inatljive žene.
Primjedbe
Objavi komentar