Wolfgang
Amadeus Mozart očito nije bio jedino glazbeno čudo od djeteta koje se pojavilo
u Habsburškoj monarhiji u drugoj polovici 18. stoljeća. I dok Amadeusovu priču
svi više, manje dobro znamo, austrijska filmašica Barbara Albert donosi nam
priču o njegovoj suvremenici i sestri po glazbenom talentu, Mariji Tereziji von
Paradis iliti gospođici Paradis. No, za razliku od Mozarta koji se, osim po
nevjerojatnom talentu naravno, ni po čemu drugome nije razlikovao od ostalih
ljudi, gospođica Paradis bila je potpuno slijepa. Vid je počela gubiti već u
drugoj godini života, da bi potpuno oslijepila do pete godine, no to nije
spriječilo ovu djevojku iz bogate bečke aristokratske obitelji, čiji je otac
bio jedan od savjetnika carice Marije Terezije (po kojoj je ova zasigurno i
dobila ime), da bude pijanistički virtuoz. Iako nije vidjela ni prst pod nosom,
svirala je ona i komponirala kao Strauss, a u ovom filmu pratimo samo jednu
crticu iz njenog života i to onu crticu kad je završila na tretmanu kod slavnog
liječnika Franza Antona Mesmera, čovjeka po kojem je i nastala engleska riječ
«mesmerize». Ovaj njemački liječnik se zanimao za astronomiju, a smatra ga se i
jednim od začetnikom hipnoze te je baš njemu dopao zadatak pokušati vratiti vid
mladoj pijanistici.
Već u prvoj
sceni vidimo da nas očekuje prilično neobičan film jer dok gđica Paradis svira,
odmah shvaćamo da s njom nešto nije u redu. Jednako kako glazba koju ona svira
na klaviru zvuči sjajno, tako i njezino lice pokazuje da je to djevojka u
ozbiljnom problemu. Opće je poznato da se gotovo svi virtuozi tijekom svirke
toliko unesu u svoju izvedbu pa možda i nesvjesno počnu proizvoditi grimase i
čudne izraze lica, no kod gospođice sve to izgleda još deset puta grotesknije
jer njoj oči naprosto bježe s jedne na drugu stranu i bez da se ne zna njezina
priča jasno je da s njom nešto ne štima. Nakon što izmami gospođica pljesak
cijele dvorane, shvaćamo da je njena pozicija gotovo kao ona cirkuskog majmuna
te je njeni roditelji vode od dvora do dvora kako bi svi vidjeli ovo čudno čudo
od djeteta, a sljedeću stepenicu u njenom napretku trebao bi donijeti tretman
kod čudnovatog doktora Mesmera. Vrlo brzo shvaćamo da su njegove metode
prilično nekonvencionalne i da izazivaju čak i podsmijeh među ostalim
liječnicima, no te metode ubrzo počinju davati rezultate jer se gospođici
postupno počinje vraćati vid. No, kako joj se vid vraća, tako kopni i njezina
virtuoznost na klaviru, a njenim roditeljima je očito važnije da imaju slijepo
čudo od djeteta za pokazivanje, već zdravo dijete koja možda i neće biti u rangu
Mozarta, ali će barem vidjeti.
Baš kao i
gotovo svi filmovi smješteni u to razdoblje, djeluje i "Gospođica Paradis" dosta kičasto i groteskno, s
onim ogromnim perikama na kojima bi pozavidjela i Marge Simpson i haljinama za
koje treba valjda pola dana da ih se navuče i još pola da ih se skine. Daleko
najjači adut ovog filma je glavna glumica, mlada Rumunjka Maria Dragus, koju
smo mogli vidjeti u Mungiuovoj «Maturi» i Hanekeovoj «Bijeloj vrpci»,
definitivno jedna od najtalentiranijih europskih glumica svoje generacije, koju
bismo uskoro trebali i vidjeti i u nekim britansko-američkim filmovima. Može se
na ovaj film gledati i kao na svojevrsnu feminističku satiru jer ne samo da je
zdravstveno stanje ove mlade žene ovdje sekundarno, već se i liječnici natječu
koji će bolje obezvrijediti Mesmerove metode i radije će da ona ostane slijepa,
nego da čovjeku priznaju da je uspio nešto postići. Imao je ovaj film lijep
festivalski život te je osvojio i pet nagrada (doduše, onih utješnih kao što su
sporedna glumica, make-up, fotografija, kostimografija i scenografiju) u izboru
za austrijski film godine, no utjeha mu može biti što je ušao u izbor od 50
kandidata za europski film godine.
Primjedbe
Objavi komentar