Pravo malo
čudo art-filma stiže nam iz Indonezije, koje je premijerno prikazano na
redateljskoj večeri festivala u Cannesu 2017. godine i za koje možemo zahvaliti
tamošnjoj autorici imena Mouly Surya. "Marlina ubojica u četiri čina"
neobična je kombinacija trilera i drame, čak s elementima westerna i film je to koji na
trenutke izgleda kao da ju je po scenariju Quentina Tarantina snimio Sergio
Leone. Riječ je o vizualnom izuzetnom filmu s kojim se Surya predstavila kao
autorica s istančanim stilom i izuzetnim osjećajem za kadriranje. Fotografija u
ovom filmu naprosto je čudesna. Baš kao i kompletna priča i likovi, cijelo to
okruženje brda otoka Sumbe, i kamera djeluje potpuno nadrealno i cijeli se film
sastoji od statičnih, često i prilično dugih kadrova. Ima tu i dosta igre sa
svjetlošću i pridodnim osvjetljenjem i očigledno je da su Surya i direktor
fotografije Yunus Pasolang brižno pazili na svaki detalj. Tako su se pojedine
scene očigledno morale snimati u točno određeno doba dana kad sunčeva svjetlost
pod pravim kutem ulazi kroz prozor kuće u kojoj živi glavna junakinja filma,
opaka udovica po imenu Marlina.
Kao što i sam
naziv sugerira, film je podijeljen u četiri poglavlja: pljačka, putovanje,
priznanje i rođenje. U prvom poglavlju upoznajemo udovicu Marlinu, koja nakon
smrti muža (čije preparirano tijelo se nalazi posjednuto u dnevnom boravku,
prva potpuno luda bizarnost u ovom filmu, a bit će ih pregršt), živi sama na
izoliranom imanju. Ima ona dosta stoke, a jednog se dana na njezinim vratim
pojavi ostarjeli tip po imenu Markus. On joj hladno kaže da će ubrzo doći još
šest tipova i da će joj ukrasti sve što imaju, a kako je ona privlačna žena,
jasno da će je i silovati. To se uskoro i dogodi pa u njezinu kuću uskoro stiže
još šest primitivnih zgubidana, koji je kreću maltretirati, no Marlina nije jedna
od onih žena koje se tako lako daju zafrkavati. Što se dalje događa ne bi imalo
pretjerano smisla otkrivati, no iako je tempo ovog filma dosta sporovozan, ovo
je definitivno jedan od najluđih filmova godine.
Riječ je o
iznimno subverzivnom i provokativnom filmu sa snažnom feminističkom porukom,
kojim autorica pomalo i satirizira te tradicionalne ostatke indonezijskog
društva. Imamo ovdje i pregršt simbolike, nadrealizma, potpuno ludih situacija
i razgovora izvan svake pameti (najbolji primjer je rasprava o trudničkom
seksu, tijekom kojeg netko kaže da bi žene u kasnijoj fazi trudnoće trebale
izbjegavati seks jer bi u suprotnom njihova djeca mogla imati plosnatu glavu).
Jednako koliko i potpuno luda priča, očaravajuća fotografija, veliki plus ovog
filma je i muzika pomalo u stilu Enia Morriconea pa zato i ne čudi da su
indonezijski kritičari zbog "Marline" osmislili i potpuno novi žanr
"Satay western". Sad, daleko od toga da sam neki stručnjak za
indonezijski jezik ili kulturu, no koliko sam uspio pročitati po internetima
riječ satay je nekakvo tradicionalno indonezijsko jelo. Pa ako Talijani mogu
imati špageti westerne, zašto Indonežani ne bi mogli imati i svoj podžanr
westerna nazvan po svom valjda najpoznatijem jelu? Vrijeme će pokazati hoće
li ovaj film biti jedini primjer ovog novostvorenog podžanra ili će netko
slijediti Suryin primjer, no "Marlina" je jedan od onih filmova koji
bi se mogli i morali svidjeti onima koji u filmu traže nešto neobično, novo,
originalno i nešto što do sada nikada nisu vidjeli. Ovo je definitivno jedan od
takvih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar