MISHIMA: A LIFE IN FOUR CHAPTERS (1985,JPN-SAD) - 9/10

Yukio Mishima jedna je od najkontroverznijih ličnosti u modernom Japanu, pisac, dramatičar, maneken, redatelj i glumac, koji je 1968. godine bio i jedan od kandidata za Nobelobu nagradu za književnost da bi ni dvije godine poslije izvršio ritualno samoubojstvo odnosno sepukku nakon što nije uspio državni udar koji je zamislio. Bio je Mishima prilično kontradiktorna ličnost pa tako u jednoj sceni vidimo kako je u mladosti bio jedan od onih koji su tvrdili da su spremni dati život za cara, no kad se prijavio u vojsku kao 18-godišnjak odglumio je da je bolestan kako ne bi bio primljen. Bio je opsjednut ljepotom i smrti, a kako je postajao stariji tako je postajao sve opsjednutiji time da mora živjeti ono što piše jer ga se u suprotnom može smatrati varalicom, a pred kraj 60-ih godina prošlog stoljeća postajao je sve radikalniji. Tako je 1968. osnovao privatnu vojsku koju je nazvao Tatenokai (Shield Society), a cilj ove organizacije bio je povratak cara na čelo Japana te odbacivanje kapitalizma, ali i socijalizma jer je bio uvjeren da je njegova zemlja potpuno raskinula veze s tradicijom i da će zbog toga propasti te da se treba vratiti samurajskom kodeksu.

Njegova radikalna ideologija zapravo nije pretpostavljala povratak na prijestolje cara Hirohita, koji je abdicirao nakon poraza Japana u II svjetskom ratu, već je po njemu vlast trebala pripasti nekom apstraktnom vrhovnom carskom biću. Tako je u studenom 1970. godine, vjerojatno više simbolički, nego stvarno, pokušao izvesti vojni udar te je s nekoliko vjernih sljedbenika upao u sjedište vojske te za taoca uzeo vrhovnog zapovjednika japanske vojske. Nakon što je održao govor pred okupljenim vojnicima i kad je shvatio da je njegov suludi pokušaj propao, Mishima si je oduzeo život onako kako su si život oduzimali samuraji - bodežom si je razrezao utrobu, a jedan od njegovih sljedbenika potom mu je katanom odsjekao glavu.

I posve je jasno da film o takvom kontroverznom čovjeku ne može biti posve običan, a koliko je tematika Mishime i dalje prilično neugodna u Japanu, najbolje svjedoči podatak da ondje film službeno nikada i nije bio prikazan. A premijeru je zapravo i trebao imati na festivalu u Tokiju 1985. godine, no prikazivanje je otkazano zbog bojkota Mishimine udovice i prijetnji ekstremnih japanskih desničara, koji su poludjeli jer je pisac prikazan kao homoseksualac. Autor ovog filma, Paul Schrader (i dalje najpoznatiji kao scenarist "Taksista" ove je godine predstavio i sjajni "First Reformed") oduvijek je isticao da je na ovaj film najponosniji i da želi da ga se upravo po tom filmu pamti. U tome je definitivno uspio jer je "Mishima" stilski i vizualno senzacionalan film u kojem Schrader kao da je pokušao proniknuti ne samo u motivaciju pisca, već i u njegova razmišljanja i ideje koje su ga navele da učini ono što je napravio iako je većina događaja prikazanih u filmu potpuno fikcionalna i više se zasniva na njegovim djelima, nego na njegovom stvarnom životu. Osim, naravno, posljednjeg poglavlja.

Schrader je film, kako i sam naziv kaže, podijelio u četiri poglavlja u kojima pratimo razna razdoblja u Mishiminom životu, no u svakom poglavlju imamo i fragmente iz predstava koje je ovaj Japanac napisao. Svako poglavlje snimljeno je i u različitim bojama. Tako događaje iz 1970. godine imamo u standardnim bojama, flešbekovi i događanja iz prošlosti su crno-bijeli, dok su dijelovi iz predstava snimljeni u zlatno-zelenoj, ružičasto-sivoj te narančasto-crnim nijansama. Narativno je ovaj film neobično kompleksan i nije linearan, već se konstatno skače iz sadašnjosti u prošlost pa u fikcionalizirane događaje iz predstava, no vrlo ga je lako za pratiti, ne samo zbog eksperimentiranja s bojama. Slobodno bi se za Schraderovo djelo moglo reći da je pravi filmski esej, jedinstveno filmsko iskustvo iza kojeg su stali i Francis Ford Coppola te George Lucas kao producenti.

IMDB LINK