Jedna od
omiljenih nam serija posljednjih godina nakon tri godine iz Kolumbije preselila
je nešto sjevernije, u Meksiko, no dobrom, starom "Narcosu" to nimalo
nije naštetilo. Svjestan sam da mnogi koji su počeli pratiti ovu seriju još
nisu prežalili Pabla Escobara, no meni ni treća sezona kad smo preselili iz
Medellina u Cali nije bila ništa slabija. Ništa manje ne dobra, nego odlična,
nije ni prva sezona u kakti novoj franšizi, a ta je kvalitetna razina zadržana i u preostale dvije. Kao najbolje moguće rješenje pokazala se
odluka da se u odnosu na prijašnji serijal ne mijenja apsolutno ništa. Stilski
je Narcos: Mexico i dalje onaj isti, stari "Narcos" te je priča o
nastanku meksičkih kartela pokušana ispričati što preciznije i pokušavalo se
što je više moguće pratiti činjenice i stvarne događaje. Jasno je da ima tu i
dosta dramatizacije, no to je nešto što se u ovakvim serijama ne može izbjeći i
na tome se ovoj seriji ni u kojem slučaju ne može zamjeriti.
Baš kako smo
u oriđiđi "Narcosu" pratili priču El Padrona Pabla Escobara od
njegovih početaka pa preko stvaranja carstva i do neslavnog kraja, tako i sada
od začetaka pratimo priču o nastanku meksičkih kartela. Za razliku od El
Padrona, ovdje imamo glavnog anti-junaka El Padrina odnosno Miguel Angela
Felixa Gallarda, prvog meksičkog narkobosa, kojem možemo zapravo i zahvaliti na
nastanku danas zloglasnih meksičkih kartela. Priča ovdje kreće od početka 80-ih
godina kad su Felix i njegova klika iz ruralne Sinaloe preselili u drugi po
veličini meksički grad Guadalajaru i tamo počeli stvarati svoje carstvo. Za
razliku od Kolumbijaca, koji su odmah krenuli s kokainom, izvorni proizvod
meksičkih kartela bila je marihuana pa tako Felixovo društvance pokušava
povezati obitelji koje kontroliraju pojedine gradove i od njih napraviti nešto što bi se nazivalo kartel.
Vidimo kako je nastala i najveća plantaža marihuane koja je ikada postojala i
protezala se na nezamislivih 500 hektara, a vidimo i kako je američka DEA (Drug
Enforcement Agency) u početku bila potpuno nepripremljena i nespremna na borbu
s ovakvo dobro organiziranom kriminalnom organizacijom.
Jasno da
Felix svoju družbu ne bi mogao organizirati tako dobro bez dobre, stare
korupcije i povezanosti sa samim vrhom države jer posve je jasno da mafija
nigdje ne može opstati bez zaštite države. Meksiko je ovdje samo ekstreman
primjer jer nema baš puno zemalja u kojima narkobosovi kupuju državnu vojsku
ili policiju da odrađuju prljave poslove za njih, a tajne službe i ministri s
njima dijele profit. I dalje je "Narcos" gotovo pa klasična
"Scarface" priča, priča o usponu i padu moćnih narkobosova i načina
kako su oni stvarali svoja carstva, a u slučaju Meksika tome je, vidjet ćete,
doprinijela i činjenica da su Amerikanci dugo, dugo žmirili na jedno oko. Dok su
se oni bavili Escobarom i društvom iz Kolumbije pred nosom im se stvarala još
gora organizacija, a kad su postali svjesni što se događa, već je bilo kasno.
Kao i u
originalnoj franšizi, i ovdje je kao protuteža narcobossu, kojeg je ovaj puta
utjelovio poznati meksički glumac Diego Luna (I tvoju mamu također), stavljen
agent DEA-e. To je sada američki Meksikanac Kiki Castaneda, a njega je
utjelovio također prilično poznati glumac Michael Pena. Baš kao i u prvoj
sezoni, kasting je odrađen gotovo pa fenomenalno i za sve ostale više ili manje
važne uloge opet su autori uspjeli iskopati vrsne latinoameričke glumce. I u drugoj sezoni nastavlja se cijela ova priča već dobro uhodanim ritmom i sve je i dalje tu na zavidnoj razini, a jednako koliko je "Narcos" uzbudljiva, zabavna, intrigantna i šokantna serija, toliko je i didaktička te izvanredno kontekstualizira sve te likove i događaje i na relativno jednostavan način objašnjava kako je sve to uopće moglo biti moguće.
Često se zna čuti da sve zemlje imaju mafiju, a jedino u nas mafija ima državu, no što bismo tek onda rekli za zemlju poput Meksika? Iako "Narcos" nije dokumentarna serija te i na uvodu svake epizode stoji jasan disclaimer da su neke situacije i likovi zbog dramaturških potreba izmijenjeni ili što se već radi, ne treba biti previše bistar da se shvati da je ovo serija koja jako dobro imitira stvarnost i stvarne događaje iz ne tako davne povijesti. Jasno je da nijedna kriminalna organizacija poput meksičkih kartela ne može funkcionirati bez zaštite i pokroviteljstva države, a vidjet ćemo u drugoj sezoni da su se već krajem osamdesetih kriminalci umiješali i u ozbiljne izborne procese. Uoči izbora 1988. godine do tada neprikosnovena vladajuća partija PRI duboko je ogrezla u korupciju i programirani nasljednik predsjednika De la Madrida bio je još jedan tehnokrat koji se zalagao za nastavak privatizaciju i liberalizaciju tržišta.
Zbog toga se lijevo krilo stranke koja je na vlasti u Meksiku bila neprekidno još od dvadesetih i kao kandidat više lijevih stranaka okupljenih u Nacionalni demokratski front bio je Cuauhtemoc Cardenas, i sam donedavno član PRI-ja i sin nekadašnjeg predsjdnika Lazara Cardenasa. S obzirom da je stanovništvu već bilo zlo od korumpiranog PRI-ja, bilo je vrlo izgledno da bi Cardenas mogao pobijediti, no poklopilo se da je meksička vlada baš za izbore 1988. godine odlučila ući u novu eru transparentnosti. Svi rezultati glasanja pratili su se na novom računalnom sustavu i ljudi su vjerovali da mogućnosti izborne prijevare više nema. Naravno da se raja još jednom fino zajebala jer je vladajuća klika u dogovoru s mafijom programirala sustav da obrne rezultate. I dok je u stvarnosti ljevica uvjerljivo vodila, prvi rezultati koji su objavljivani u svim medijima pokazivali su kako vladajuća stranka sigurno pobjeđuje. Kad su ljudi čuli prve rezultate, ne znajući da oni nisu točni, i shvatili da omražena vladajuća stranka sigurno dobiva izbore, mnogi oni su odustali od glasanja.
No, na kraju i to nije bilo dovoljno jer kad su promatrači iz oprobe shvatili da se nešto sumnjivo događa s računalnim sustavom i da u jednom trenutku pokazuje jedne, a u drugom druge brojeve, sustav se srušio. Potom je izvedena dobra stara prokušana metoda slanja na birališta mafijaških batinaša koji su samo upali u birališta s pištoljima i bejzbolskim palicama te kod vladajuće stranke samo nadopisali nule. Istog dana kandidat establishmenta je proglasio pobjedu, no i do danas su ovi izboru ostali upamćeni kao jedna od najvećih prijevara u povijesti izbora. I kada je na vlast stigao Carlos Salinas, naravno da su krijumčari droge odahnuli, nastavilo se s posvemašnjom privatizacijom, do jučer državne tvrtke razgrabljene su među vlasti bliskim nitkovima i upravo u razdoblju kada je ovaj tip bio predsjednik Meksiko je počeo dobivati svoje prve milijardere, a zemlja je počela tonuti u potpuni kaos, bezvlašće i rat između kartela, koji je eskalirao u trećoj i posljednjoj sezoni.
Često se zna čuti da sve zemlje imaju mafiju, a jedino u nas mafija ima državu, no što bismo tek onda rekli za zemlju poput Meksika? Iako "Narcos" nije dokumentarna serija te i na uvodu svake epizode stoji jasan disclaimer da su neke situacije i likovi zbog dramaturških potreba izmijenjeni ili što se već radi, ne treba biti previše bistar da se shvati da je ovo serija koja jako dobro imitira stvarnost i stvarne događaje iz ne tako davne povijesti. Jasno je da nijedna kriminalna organizacija poput meksičkih kartela ne može funkcionirati bez zaštite i pokroviteljstva države, a vidjet ćemo u drugoj sezoni da su se već krajem osamdesetih kriminalci umiješali i u ozbiljne izborne procese. Uoči izbora 1988. godine do tada neprikosnovena vladajuća partija PRI duboko je ogrezla u korupciju i programirani nasljednik predsjednika De la Madrida bio je još jedan tehnokrat koji se zalagao za nastavak privatizaciju i liberalizaciju tržišta.
Zbog toga se lijevo krilo stranke koja je na vlasti u Meksiku bila neprekidno još od dvadesetih i kao kandidat više lijevih stranaka okupljenih u Nacionalni demokratski front bio je Cuauhtemoc Cardenas, i sam donedavno član PRI-ja i sin nekadašnjeg predsjdnika Lazara Cardenasa. S obzirom da je stanovništvu već bilo zlo od korumpiranog PRI-ja, bilo je vrlo izgledno da bi Cardenas mogao pobijediti, no poklopilo se da je meksička vlada baš za izbore 1988. godine odlučila ući u novu eru transparentnosti. Svi rezultati glasanja pratili su se na novom računalnom sustavu i ljudi su vjerovali da mogućnosti izborne prijevare više nema. Naravno da se raja još jednom fino zajebala jer je vladajuća klika u dogovoru s mafijom programirala sustav da obrne rezultate. I dok je u stvarnosti ljevica uvjerljivo vodila, prvi rezultati koji su objavljivani u svim medijima pokazivali su kako vladajuća stranka sigurno pobjeđuje. Kad su ljudi čuli prve rezultate, ne znajući da oni nisu točni, i shvatili da omražena vladajuća stranka sigurno dobiva izbore, mnogi oni su odustali od glasanja.
No, na kraju i to nije bilo dovoljno jer kad su promatrači iz oprobe shvatili da se nešto sumnjivo događa s računalnim sustavom i da u jednom trenutku pokazuje jedne, a u drugom druge brojeve, sustav se srušio. Potom je izvedena dobra stara prokušana metoda slanja na birališta mafijaških batinaša koji su samo upali u birališta s pištoljima i bejzbolskim palicama te kod vladajuće stranke samo nadopisali nule. Istog dana kandidat establishmenta je proglasio pobjedu, no i do danas su ovi izboru ostali upamćeni kao jedna od najvećih prijevara u povijesti izbora. I kada je na vlast stigao Carlos Salinas, naravno da su krijumčari droge odahnuli, nastavilo se s posvemašnjom privatizacijom, do jučer državne tvrtke razgrabljene su među vlasti bliskim nitkovima i upravo u razdoblju kada je ovaj tip bio predsjednik Meksiko je počeo dobivati svoje prve milijardere, a zemlja je počela tonuti u potpuni kaos, bezvlašće i rat između kartela, koji je eskalirao u trećoj i posljednjoj sezoni.
Primjedbe
Objavi komentar