U jesen 2009.
godine rimski karabinjeri su bez nekog posebnog razloga zaustavili tada
31-godišnjeg Stefana Cucchija. Ovaj liječeni ovisnik te je noći s prijateljem
sjedio u svom autu kad su ga policajci izvukli van i kod njega pronašli manje
količine hašiša. Ta manja količina droge pokazala se kobnom za Cucchija. Neću puno spoilati pošto već u uvodnoj sceni vidimo sami završetak filma i
ovog nesretnika kako umire u bolnici, a u ovom filmu snimljenom prema istinitoj
priči vidimo i da nisu američki policajci jedini koji se vole iživljavati nad
ljudima. Jer nakon što su ga uhitili i strpali u zatvor, karabinjeri su ubili
boga u čovjeku, a kako se iz straha ako nešto kaže Cucchi izjašnjavao kao da je
pao niz stepenice (iako je izgledalo da ga je pregazilo krdo bizona) pošto je
bio svjestan da bi ga karabinjeri opet mogli provući kroz šake i odbijao je
medicinsku pomoć, iz dana u dan stanje mu se počelo pogoršavati da bi kroz
nekoliko dana i umro.
Ovaj je
slučaj izazvao seriju protesta u Italiji jer je obdukcija pokazala kako je ovaj
navijač Lazija prilikom bliskog susreta s karabinjerima zadobio niz teških
tjelesnih ozljeda i unutarnjih krvarenja, a sudski postupak protiv policajaca
koji su ga prebili i liječnika koji su previdjeli njegove ozljede i dalje je u
tijeku. Scenarij i režiju ovog filma koji se istovremeno kad i u kinima pojavio
i na internetu (ne da je procurio, već je službeno pušten) potpisuje ne pretjerano poznati talijanski filmaš Alessio Cremonini, a njegova najveća
odlika definitivno je realističnost i šokantnost. U ulozi Cecchija jako je
dobar mladi talijanski glumac Alessandro Borghi, koji je za ovu ulogu izgubio
gotovo 20 kilograma, a nakon što je vidjela film, Cecchijeva sestra istaknula
je kako je ostala zatečena sličnošću glumca i stvarnog čovjeka.
No, najveći
problem kod ovog filma je upravo to što već na samom startu filma odnosno u
uvodnoj sceni saznajemo da je Cecchi umro. Iako je ova tužna priča u Italiji
zasigurno bila iznimno poznata, ja moram priznati da za ovaj slučaj ranije i
nisam čuo i vjerujem da bi priča bila daleko bolja da do samog kraja nismo
znali kako će čovjek završiti. Mislim da je ta uvodna scena bila potpuno
nepotrebna, a unatoč tome što je "On My Skin" tužna, potresna i
realistična priča, nekako imam dojam da se iz ovoga moglo i morali izvući puno
više. Na trenutke mi djeluje ovaj film prilično monotono, čak i pomalo patetično,
gotovo pa kako oni filmovi što se puštaju u poslijepodnevnom terminu na
televiziji.
Primjedbe
Objavi komentar