REY (2017,ČILE) - 7/10

Francuski pravnik i pustolov Orelie - Antoine de Tounens u studenom 1860. godine ničim izazvan samog je sebe proglasio kraljem Araukanije i Patagonije, najjužnijih krajeva Južne Amerike. Na tom su području živjela razna urođenička plemena koja nisu priznavala tadašnju čileansku vlast i sukobi između indijanaca i Čileanaca bili su ondje redoviti. I dalje se ne zna kako je i zašto Tounens ondje završio i je li se sam proglasio kraljem ili mu je suglasnost za tu odluku dao neki od lokalnih indijanskih poglavica, no kad su ga u siječnju 1862. godine čileanske vlasti uhitile, proglašen je ludim i doživotno protjeran iz Čilea. Navodno se kasnije još tri puta vraćao na ovaj teritorij kako bi povratio svoje kraljevstvo, no bez uspjeha te je 1878. godine umro ovaj nesuđeni kralj u bijedi i siromaštvu u Francuskoj.

I koliko god priča o ovom čudaku kojeg je povijest gotovo pa zaboravila djelovala ludo i nevjerojatno, film koji je snimio američki filmaš koji djeluje u Čileu po imenu Niles Atallah djeluje loš luđe i nadrealnije od same te priče. Mislim da je "Rey" najeksperimentalniji i najavangardniji film na koji sam naletio u dugo, dugo vremena u kojem je naracijska linija potpuno krhka i skače iz jednog u drugo razdoblje te je priča ispresijecana nekakvim čudnim dokumentarnim snimkama. Djeluje to kao nekakav ludi, mamurni san, potpuno hipnotično i omamljujuće i vjerujem da bi se ovaj film mogao svidjeti onima koji vole modernistički filmski izračaj. Doduše, priča o putu ovog Francuza na divlji indijanski teritorij zapravo i je okosnica ovog nekonvencionalnog i izrazito neobičnog filma, podijeljenog u nekoliko poglavlja, a svako poglavlje sadrži i scene suđenja Tounensu. I to je suđenje dodatno nadrealno jer su svi učesnici postupka u nekakvim grotesknim maskama, kako da je autor na taj način želio prikazati kako su takvi prijeki sudovi kroz povijest očito bili konstanta Čilea jer i stotinjak godina kasnije razni bezlični i bezimeni suci bez ikakvih su dokaza osudili pa pobili na tisuće ljudi.

Lik samog Tounensa, posebno u samoj završnici, ujedno se može tumačiti i kao svojevrsna parabola na lik i djelo Isusa Krista, jer ako malo bolje usporedimo njihove priče, one se toliko i ne razlikuju. Baš kao Tounens, i Krsit se ni otkuda pojavio i proglasio se kraljem određenog područja, zbog čega je dobar dio stanovništva mislio da je luđak. Obojici je suđeno pod čudnim okolnostima, no za razliku od Krista, za kojeg vjerojatno svi dobro znamo kako je završio, Tounens je uspio izvući živu glavu. Kako previše detalja o Tounensovim putovanjim i njegovim motivacijama baš i nije poznato, tako si je autor uzeo slobodu priču ovog neobičnog Francuza ispripovijedati na način koji je sam zamislio. Ujedno, ovaj je film Atallah snimao čak sedam godina, a imam dojam da je na njega dosta utjecalo stvaralaštvo Wernera Herzoga (Fitzcarraldo, Aguirre) i to po temama, ali i vjerojatno najpoznatijeg čileanskog filmaša svih vremena, modernista Alejandra Jodorowskog i to stilski. Također, ovim filmom Atallah zasigurno je želio upozoriti i na činjenicu kako je tijekom povijesti nad tim plemenima sa samog jugog kontinenta izvršen strašan genocid, a više o toj temi može se pogledati u dokumentarcu Boton de Nacar. 

IMDB LINK