THE NIGHT COMES FOR US (2018,IND) – 7/10

I bez Garetha Evansa, Velšanina koji je filmom «Raid» svijetu skrenuo pažnju na indonezijsku borilačku vještinu pencak silat, ostatak ekipe iz ovog planetarno uspješnog akcijskog spektakla nastavlja razbijati i lomiti sve redom. Uzde je ovaj puta preuzeo indonezijski filmaš koji se već okušao i na zapadu Timo Tjahjanto i mora se priznati da «The Night Comes For Us» ne zaostaje puno za za «Raidom». Akcijske i borilačke scene, od kojih se ovaj film sastoji u velikoj većini, i ovdje izgledaju senzacionalno te su besprijekorno koreografirane i režirane. To ni ne čudi jer tu je praktički cijela vodeća glumačka ili bolje rečeno štemerska ekipa sastavljena od boraca i prvaka u raznim borilačkim sportovima koja se poajavljivala u «Raidu». Naravno da je tu i indonezijski Bruce Lee koji se odaziva na ime Iko Uwais, no za razliku od «Raida» gdje je dobri naš Iko bio glavni junak i poštenjačina, ovdje on baš i nije neki pozitivac. On je, bolje rečeno, jedan od glavnih negativaca u filmu u kojem pravih pozitivaca i nema pošto je glavnog junaka, odmetnutog člana trijade Ita (Joe Taslim) dosta teško proglasiti pozitivcem jer će u nekih dva sata u ovom filmu on poubijati barem stotinu ljudi ako sam dobro brojao.

Ita upoznajemo kao jednog od visokorangiranih članova kriminalističke organizacije s jugoistoka Azije, Trijada. On spada u «Six Seas», odnosno među šest elitnih članova ove krvoločne organizacije koja kontrolira sav kriminal poput trgovine oružjem i drogom, prostitucije i trgovine ljudima, a nakon što članovi njegovog zdruga masakriraju cijelo selo, Ito otkrije da je jedina preživjela jedna djevojčica. Odlučuje joj se smilovati te poubija svoje kompanjone i spasi malu te je odvede u Jakartu, a potom planira zbrisati iz Indonezije i ostaviti se kriminala. Naravno da to baš i neće proći tako kako je on zamislio jer Trijada mu neće oprostiti izdaju, a uskoro će krenuti obračun unutar ove kriminalne organizacije i borba za pozicije. Gotovo svi indonezijski kriminalci okomit će se tako na Ita i njegovu družinu, a kad nakon 10, 15 minuta uvoda krenu makljaže, one doslovno ne staju do samog kraja.

Odmah ću upozoriti one koji se gnušaju nasilja da ovaj film zaobiđu u širokom luku jer ovdje je razina nasilja doista dignuta do maksimuma. Oni koji su gledali «Raid» vjerojatno znaju o čemu pričam, no ovdje se doslovno krv prolijeva u potocima, zubi i droba lete na sve strane, kosti pucaju kao junfići tinejdžerica u zahodima narodnjačkih klubova, a glave se drobe poput oraha u Orašaru. Nema tu milosti jer ubija se ovdje rukama, nogama, biljarskim štapovima i kuglama, mačetama, skalpelima, staklom, šurihenima, noževima i nožićima, uzijima, pištoljima i mitraljezima. Poubijanu ekipu ovdje je gotovo nemoguće i pobrojati i naravno da količinu batina, uboda i metaka koje popiju glavni protagonisti neki normalan čovjek ne bi uspio preživjeti u tisuću života, no to smo u ovakvim akcijskim već i navikli. Naravno da je sve to naivno i potpuno nemoguće, no u ovom slučaju to je zapravo potpuno nebitno. Ovdje je bitno da su te akcijske odnosno borilačke scene senzacionalne i da su to scene koje se ne mogu vidjeti u holivudskim akcijskim spektaklima. Nisu ovdje junaci nabildane gromade bez vratova našopane steroidima za koje se čovjek pita kako uopće mogu hodati s tom masom. Junaci su ovdje stvarni borci i majstori borilačkih vještina koji znaju što rade, a usudio bih se reći da je pencak silat u svijetu filma danas postao ono što je bio kung-fu za vrijeme Bruce Leeja. 

IMDB LINK