Poljska je
zemlja koja je svijetu podarila bezbroj fantastičnih filmova i tamošnja
kinematografija imala je niz sjajnih autora poput Andrzeja Wajde, Krzystofa
Kieslowskog, Jerzyja Skolimowskog, Agnieszke Holland, Andrzeja Zulawskog,
Waleriana Borowczyka i da sad ne nabrajam dalje (Romana Polanskog namjerno ne
spominjem jer vrlo rano on je preselio na zapad i tamo je snimio sve najpoznatije filmove), no čovjek koji je ovoj zemlji
donio prvog Oscara za najbolji strani film zove se Pawel Pawlikowski. Bilo je
to 2013. godine s filmom «Ida», dramom o djevojci koja se sprema zarediti za
časnu sestru da bi usput saznala mračne tajne iz obiteljske prošlosti. Radnju
«Ide» Pawlikowski je smjestio u razdoblje nakon II svjetskog rata, a u taj
period smješten je i njegov najnoviji film «Hladni rat». Baš kao i «Idu», Pawlikowski
je i «Zimnu wojnu» snimio u crno-bijeloj tehnici, a za ovaj je film već dobio
nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu. Prema gotovo svim prognozama i ove je
godine u užem krugu ne samo za europski film godine, već mu se smiješi još
jedna nominacija za Oscara za najbolji strani film. A možda još i poneka poput one za režiju ili originalni scenarij.
Priču
«Hladnog rata» Pawlikowski, koji je kao 14-godišnjak s majkom iz komunističke
Poljske emigrirao u London, djelomično je osmislio prema životnoj priči
svojih roditelja. Ova glazbena romantična drama odvija se u razdoblju od kraja
40-ih pa sve do sredine 60-ih godina prošog stoljeća i u njoj pratimo romansu
između glazbenika različitih generacija i obiteljskih pozadina. Nekoliko godina
nakon završetka rata i na samom početku nečega što će se kasnije nazvati Hladni
rat, skupina muzikologa i glazbenika obilazi zabačena poljska sela i snimaju gotovo
pa zaboravljene narodne pjesme. Nadaju se oni da će pronaći neka svježa mlada
lica za budući folklorni ansambl, koji bi uskoro cijelom svijetu trebao predstaviti
svu poljsku i sovjetsku kulturnu raskoš. Uskoro okupe oveću skupinu mladića i
djevojaka i smjeste ih u nekakvu veliku seosku kuću, gdje će svi oni prolaziti
dugotrajnu audiciju.
Tu audiciju
vode pijanist i skladatelj Wiktor (Tomasz Kot) i producentica Irena (Agata
Kulesza), za koje se da naslutiti da jesu ili su bili u vezi. Pjevaju pred
njima mnogi mladići i djevojke, baš kao na nekom reality showu danas, a Wiktoru
za oko ubrzo zapne mlada i lijepa plavuša Zula (Joanna Kulig). Ova djevojka još
više fascinira Wiktora nakon što sazna da je ona neko vrijeme bila u zatvoru
jer je nasilnog oca napala nožem, a vrlo brzo između njih će se razviti i
strastvena veza, koja će s prekidima trajati sljedećih petnaestak
godina i to u raznim zemljama. Od Njemačke i Francuske pa do Jugoslavije, a ako
se ne varam jedan dio filma odvija se u Splitu, gdje će Zulin folklorni ansambl
imati nastup. Daleko od toga da je «Hladni rat» klasični ljubavni film jer,
vidjet ćete, imat će ova veza mnoge uspone i padove, sretne i tužne trenutke u
ovom filmu koji se s pravom smatra jednim od europskih vrhunaca godine i koji odiše stilom kao da su ga snimali najveći majstori 60-ih godina prošlog stoljeća.
Već s «Idom»
Pawlikowski je na izvrstan način prikazao stanje u Poljskoj u poslijeratnom
razdoblju i u vremenima kad je komunistička vlast pod patronatom sovjeta
stvarala totalitarnu državu, a sada je otišao i korak dalje. Odluka da film
opet snimi ne samo u crno-bijeloj tehnici, već i pomalo zastarjelom 4:3
tehnikom koja se najviše koristila za vrijeme nijemog filma, pokazala se
sjajnom odlukom jer film vizualno izgleda besprijekorno. No, ne izgleda «Hladni
rat» savršeno samo vizualno, već je Pawlikowski još jednom potvrdio da je
maestralan režiser koji je ovu epsku, nevjerojatno poetičnu, fragmentiranu
priču, sažeo u samo 80 minuta, jer tu su i koreografirani nastupi Zulinog i
Wiktorovog ansambla oduzimaju dah. Taj pomalo kontradiktorni spektakl u kojem
folkloraši nastupaju u ogromnim halama pred divovskim zastavama s likovima
Lenjina i Staljina i koji se na kraju iz lijepe priče o čuvanju kulturne
baštine pretvorio u najobičniju propagandističku mašineriju je senzacionalan,
baš kao i dio u kojem iz tih megalomanskih koncertnih dvorana selimo u
zadimljene jazz klubove Pariza, gdje će ovi glazbenici pokušati ostvariti
karijeru, no izvan Poljske kao da ni njihova veza ne funkcionira onako kako su
očekivali.
Briljatne
uloge su odradili i Kot kao Wiktor, a posebno Kulig kao Zula, a Pawlikowski je
na sjajan način satirizirao i to kruto, pokvareno i izopačeno komunističko
društvo koje je potpuno sputavalo ljude. Najbolji primjer tome možda je scena u
kojoj nekakav tip na zgradu u kojoj mladi pjevači trebaju živjeti i vježbati
vješa natpis na kojem piše «Pozdravljamo sutrašnjicu» pa pada s ljestava. Taj
trenutak možda i najbolje simbolizira da se zapravo ne pozdravlja budućnost,
već jeziva sadašnjost koja će Poljsku i ostatak komunističkog bloka u četiri
desetljeća potpuno unazaditi i devastirati.
Primjedbe
Objavi komentar