Prilično
šokantan i potresan, ali i etički dosta dvojben dokumentarac stiže nam iz
Francuske, u kojem me je najviše zasmetalo što nigdje, barem ne na engleskom
jeziku, nisam uspio pronaći neki razgovor s autorom, iskusnim francuskim
dokumentaristom Raymondom Depardonom u kojem bi razjasnio koja mu je uopće i
bila intencija snimanja filma o mentalnim bolesnicima. Tko mi kriv kad ne znam
francuski jer da sam uspio doći do toga možda bi i sam film drukčije djelovao
na mene, a ovako je ostavio pomalo gorak okus jer nisam do kraja uspio shvatiti
što je autor njime htio reći. Jer "12 jours" ili "12 dana"
opservacijski je dokumentarac u kojem se autor (gotovo) uopće ne miješa u
priču te samo ostavlja kameru da snima njegove protagoniste, ovaj puta ljude
koji su prisilno hospitalizirani u francuskim psihijatrijskim ustanovama.
Prema
francuskom zakonu, svaki onaj koji je prisilno hospitaliziran nakon 12 dana
obvezan se dovesti pred suca, koji potom odlučuje je li dotični/a spreman za
puštanje na slobodu ili ga je potrebno zadržati na daljnjem liječenju. No, osim
onih koji su u ustanovama zaglavili na prvih 12 dana, imamo ovdje i dosta likova
koji su ondje proveli i malo dulja razdoblja, a iako sama ideja ovog
dokumentarca djeluje pomalo morbidno (baš zato sam tražio neki intervju s
autorom), čak i eksploatacijski, no u svakom slučaju on pruža stvarno šokantan uvid u svijet ovako duševno bolesnih ljudi. Koliko sam uspio shvatiti, kako bi
se barem donekle zaštitili identiteti tih ljudi, navodno se u filmu ne koriste
njihova prava imena, mjesta i datumi rođenja, no sve ostalo je tu. Čiste i
iskrene emocije više ili manje mentalno bolesnih ljudi koji pokušavaju suce
uvjeriti da im nije mjesto u ustanovi, već na slobodi. Iako vrlo brzo shvaćamo
da ovim ljudima, barem za sada, mjesto ni u kojem slučaju nije na slobodi.
Tako
je jedan mladi Arapin, koji je hospitaliziran zbog paranoidne šizofrenije,
stalno zvao policiju da se u stanu od njegovog okupljaju teroristi, da bi kod
njega bio pronađen kalašnjikov, a traži da ga se pusti jer je on profesionalni
nogometaš. Jedan čovjek iz Angole u ustanovi je završio jer je bez ikakvog
razloga nožem napao ženu, drugi je tip hospitaliziran jer je iz čistog mira na
ulici tipa opalio šakom. Tu je i mlada žena koja tvrdi da ju nepoznati ljudi
stalno siluju, a imamo i mladu majku koja moli sud da je pusti samo kako bi
mogla biti sa svojom dvogodišnjom kćeri. Najstrašniji primjer ipak mi je bio
potpuno deluzivni tip koji tvrdi da ga se mora pustiti jer on osniva novu
političku stranku i da za njega jamči Bernie Sanders i da će se o njemu brinuti
otac kojeg je ubio pred desetak godina. Svi ti razgovori su razlomljeni i
snimkama iz mentalnih ustanova te glazbom dvostrukog oskarovca Alexandrea
Desplata (Grand Budapest Hotel i Shape od Water), a ovaj je film bio nominiran i za francuski dokumentarac godine i prikazan je na festivalu u Cannesu.
Primjedbe
Objavi komentar