Vjerojatno
najpoznatiji turski redatelj Nuri Bilge Ceylan jedan je od onih autora za čije
filmove je gotovo pa potrebno uzeti kraći godišnji odmor. Svi njegovi
posljednji nagrađivani filmovi (zadnji "Zimski san" donio mu je
tako Zlatnu palmu u Cannesu, a predzadnji "Bilo jednom u
Anadoliji" nagradu žirija na istom festivalu) u pravilu traju oko tri
sata, a takav je slučaj i s njegovim najnovijim filmom koji bismo mogli prevesti kao
"Stablo divlje kruške". I ovaj je film premijeru imao u Cannesu,
festivalu na kojem se Ceylan redovito pojavljuje, no niti jednu nagradu začudo
nije pokupio iako "Ahlat Agaci" kvalitetom i poetikom ne odstupa puno
od ranijih filmova. Iako su i ranija dva njegova filma koja sam gledao bila
prilično naporna i iscrpljujuća, činjenica je kako su to filmovi s poantom koji
definitivno nisu za svakoga, no rijetko tko danas radi tako dobre karakterne
studije ne samo svojih likova, već i kompletnog društva i zemlje.
Tako i ovdje,
Ceylan zapravo kroz naizgled osobnu priču glavnog lika, mladića Sinana koji je
upravo završio učiteljsku školu i napisao je knjigu, ali nema novca kako bi je
objavio, provlači dubokoumnu, zahtjevnu priču ne samo o životu u modernoj Turskoj,
već i u svijetu uopće. Nakon završetka fakulteta u lučkom gradu Canakkaleu,
mjestu poznatom ne samo po tome što se u blizini nalazila drevna Troja, već i
po krvavoj galipoljskoj bitki u Prvom svjetskom ratu, Sinan se vraća kući u
unutrašnjost zemlje. Ondje ga čekaju majka, sestra i otac, učitelj koji se
uvalio u kockarske dugove zbog čega je kompletna obitelj završila u siromaštvu.
U ozbiljnoj besparici je i Sinan, koji pokušava doći do sredstava kako bi
objavio knjigu koju je napisao, no nitko je ne želi financirati pošto je to
pomalo psihološki roman, a ne svojevrsna turistička brošura što svi na prvu pretpostavljaju.
Uz to, svi
dobro znaju i tko je njegov otac pa i u tome leži dio Sinanovih problema, a
upravo u ocu ovaj mladić vidi genezu svih svojih nedaća. Za svu nesreću koja
se dogodila njegovoj obitelji Sinan djelomično opravdano krivi oca, no vrlo
brzo ćemo shvatiti da su njih dvojica karakterno prilično slični ljudi.
Vjerojatno je jasno da se priča tu gradi jako, jako sporo, da malo pomalo
upoznajemo ne samo likove, već i okolnosti u kojima su se oni izgrađivali,
a turska provincija još jednom je poslužila Ceylanu kao savršeno okruženje za
jednu tako intimnu, a univerzalnu priču. Film je to koji funkcionira na
emocionalnoj razini jer Sinan je lik s kojim se vrlo lako poistovjetiti.
Mladić je to
koji je imao velika od očekivanja od života i svijeta, no vrlo brzo realnost ga
je udarila u glavu. On želi izgraditi svoj život, no stalno nailazi na prepreke
i nerazumijevanja, a obiteljski problemi i nemogućnost da se othrva tome i
krene svojim putem otežavajuća su okolnost. Podjednako je problematičan i
njegov pomalo nadmen, svađalački karakter jer čovjek je to koji misli da zna
sve i ima odgovore na sva pitanja, a ni ne shvaća da još jako puno žganaca mora
pojesti. Iako je činjenica da je film dugačak, kao i u prijašnjim filmovima,
svaka je scena tu na mjestu i služi kako bismo do u najsitnijeg detalja
upoznali Sinanov karakter, osobnost i osjećaje. Ovim filmom Ceylan će si u
svakom slučaju zacementirati status kod onih koji i inače vole njegovo
stvaralaštvo jer film je to potpuno u skladu s očekivanjima i predviđanjima,
kojim je izgrađeni i potpuno kompletni autor potvrdio da ne misli odustati od
poetike i stila koji su se i do sada pokazali kao dobitna kombinacija.
Primjedbe
Objavi komentar