AHLAT AGACI / THE WILD PEAR TREE (2018,TUR) - 7,5/10



Vjerojatno najpoznatiji turski redatelj Nuri Bilge Ceylan jedan je od onih autora za čije filmove je gotovo pa potrebno uzeti kraći godišnji odmor. Svi njegovi posljednji nagrađivani filmovi (zadnji "Zimski san" donio mu je tako Zlatnu palmu u Cannesu, a predzadnji "Bilo jednom u Anadoliji" nagradu žirija na istom festivalu) u pravilu traju oko tri sata, a takav je slučaj i s njegovim najnovijim filmom koji bismo mogli prevesti kao "Stablo divlje kruške". I ovaj je film premijeru imao u Cannesu, festivalu na kojem se Ceylan redovito pojavljuje, no niti jednu nagradu začudo nije pokupio iako "Ahlat Agaci" kvalitetom i poetikom ne odstupa puno od ranijih filmova. Iako su i ranija dva njegova filma koja sam gledao bila prilično naporna i iscrpljujuća, činjenica je kako su to filmovi s poantom koji definitivno nisu za svakoga, no rijetko tko danas radi tako dobre karakterne studije ne samo svojih likova, već i kompletnog društva i zemlje.

Tako i ovdje, Ceylan zapravo kroz naizgled osobnu priču glavnog lika, mladića Sinana koji je upravo završio učiteljsku školu i napisao je knjigu, ali nema novca kako bi je objavio, provlači dubokoumnu, zahtjevnu priču ne samo o životu u modernoj Turskoj, već i u svijetu uopće. Nakon završetka fakulteta u lučkom gradu Canakkaleu, mjestu poznatom ne samo po tome što se u blizini nalazila drevna Troja, već i po krvavoj galipoljskoj bitki u Prvom svjetskom ratu, Sinan se vraća kući u unutrašnjost zemlje. Ondje ga čekaju majka, sestra i otac, učitelj koji se uvalio u kockarske dugove zbog čega je kompletna obitelj završila u siromaštvu. U ozbiljnoj besparici je i Sinan, koji pokušava doći do sredstava kako bi objavio knjigu koju je napisao, no nitko je ne želi financirati pošto je to pomalo psihološki roman, a ne svojevrsna turistička brošura što svi na prvu pretpostavljaju.

Uz to, svi dobro znaju i tko je njegov otac pa i u tome leži dio Sinanovih problema, a upravo u ocu ovaj mladić vidi genezu svih svojih nedaća. Za svu nesreću koja se dogodila njegovoj obitelji Sinan djelomično opravdano krivi oca, no vrlo brzo ćemo shvatiti da su njih dvojica karakterno prilično slični ljudi. Vjerojatno je jasno da se priča tu gradi jako, jako sporo, da malo pomalo upoznajemo ne samo likove, već i okolnosti u kojima su se oni izgrađivali, a turska provincija još jednom je poslužila Ceylanu kao savršeno okruženje za jednu tako intimnu, a univerzalnu priču. Film je to koji funkcionira na emocionalnoj razini jer Sinan je lik s kojim se vrlo lako poistovjetiti.

Mladić je to koji je imao velika od očekivanja od života i svijeta, no vrlo brzo realnost ga je udarila u glavu. On želi izgraditi svoj život, no stalno nailazi na prepreke i nerazumijevanja, a obiteljski problemi i nemogućnost da se othrva tome i krene svojim putem otežavajuća su okolnost. Podjednako je problematičan i njegov pomalo nadmen, svađalački karakter jer čovjek je to koji misli da zna sve i ima odgovore na sva pitanja, a ni ne shvaća da još jako puno žganaca mora pojesti. Iako je činjenica da je film dugačak, kao i u prijašnjim filmovima, svaka je scena tu na mjestu i služi kako bismo do u najsitnijeg detalja upoznali Sinanov karakter, osobnost i osjećaje. Ovim filmom Ceylan će si u svakom slučaju zacementirati status kod onih koji i inače vole njegovo stvaralaštvo jer film je to potpuno u skladu s očekivanjima i predviđanjima, kojim je izgrađeni i potpuno kompletni autor potvrdio da ne misli odustati od poetike i stila koji su se i do sada pokazali kao dobitna kombinacija. 

Primjedbe