Ova
romantična drama o
bračnom paru u 80-im godinama života konačno je donijela Oscara i jednom filmu
koji je snimio slavni austrijski filmaš Michael Haneke (on će nažalost, skupa s
velikanima poput Hitchcocka, Kurosawe, Bergmana, Kubricka, Lumeta ili Fellinija
ostati jedan od onih koji nikada nisu uspjeli dobiti zlatni kipić, ako naravno
izuzmemo onaj za životno djelo). Austrijanac Haneke ovaj je puta donio Oscara
Francuskoj u čijoj je produkciji i snimljena "Ljubav", a osim Oscara za
najbolji film izvan engleskog govornog područja pokupio je Hanekeov film još
gotovo 80 nagrada. Među njima i Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog
govornog područja, Zlatnu palmu u Cannesu, Baftu za najbolju glavnu glumicu i
film izvan engleskog govornog područja, pet najvažnijih nagrada (film, režija,
scenarij, glavni glumci) u izboru za francuski film godine te četiri najvažnije
nagrade u izboru za europski film godine (film, režija, glavni glumci). Bilo bi
prenaporno i predugačko nabrajati sve te silne nagrade pa ću se ovdje zaustaviti, a ovo je
vjerojatno i najintimniji film u Hanekeovoj karijeri.
Na ideju za "Ljubav" Haneke je došao zbog situacije u vlastitoj obitelji, a ovdje pratimo stariji bračni par intelektualaca, Georgesa i
Annu. Vidimo da su oni fino živjeli i da spadaju u krug kulturne elite, oboje
su profesori klavira u mirovini, a sada su u 80-godinama. Kad Anna doživi
moždani udar, Georges ne zna kako se nositi s tom situacijom te kako njegova
supruga fizički i mentalno propada, tako i Georges počinje polako tonuti u
ludilo jer shvaća da za njega ne postoji život bez osobe s kojom je proveo
desetljeća i desetljeća. I ovo je jedan od filmova prepun simbolike, baš kao i
velika većina ostalih Hanekeovih djela, a također je i dosta hermetičan. Ujedno
je "Ljubav" nekako i njegov najnježniji film, a zbog teme koja je u
današnjem društvu i dalje priličan tabu o kojima se svi mi vjerojatno trudimo
što manje razmišljati, odnosno starosti i smrti, i ovaj film spada u rubriku
onih provokativnih filmova.
Zanimljivo je kako je Haneke scenarij upravo i napisao za jednog od dvoje glumaca koji su iznijeli dvije glavne uloge, odnosno veterane Jeana-Louisa Trintignanta (u vrijeme snimanja imao je 81 godinu, znamo ga iz klasika kao što je Gavrasov "Z"). Emmanuelle Riva (u vrijeme snimanja imala je 84 godine, a francuskoj publici predstavila se još 1959. godine u Resnaisovoj "Hiroshima, Mon amour", u međuvremenu je žena umrla) morala je
proći audiciju, a na kraju se pokazala kao idealan izbor za ovu kompleksnu
ulogu. Ove legende francuskog filma odradile su fantastičan posao te je Riva
čak bila i nominirana za Oscara za najbolju glavnu glumicu te je i danas
najstarija glumica ikad nominirana u kategoriji najbolje glavne ženske uloge.
Glavno pitanje koje Haneke postavlja ovim filmom je kako se nositi s boli koju
trpi onaj kojeg volimo, a iako je riječ o prilično teškom filmu,
"Ljubav" se s pravom svrstava u sam vrh europske kinematografije ovog
desetljeća.
Primjedbe
Objavi komentar