Harmony
Korine u svijet filma ušao je gotovo pa potpuno slučajno jer nakon što je već
nakon prvog semestra odustao od školovanja za dramskog pisca na prestižnom
njujorškom sveučilištu, posvetio se karijeri profesionalnog skateboardera. No,
sudbina je očito opaka stvar jer ga je uskoro tijekom skejtanja s društvom u
Washingtonu zapazio fotograf Larry Clark. Nakon što su se upoznali i nakon što
je Clark saznao da je ovaj klinac studirao dramu, predložio mu je da
napiše scenarij o skejterskoj subkulturi i da ga poveže s epidemijom AIDS-a
među tinejdžerima. Korine mu je na to odgovorio da je cijeli život čekao da
napiše takvu priču i već nakon tri tjedna isporučio mu je scenarij za film
"Kids". Taj je film vrlo brzo stekao kultni status zbog prilično
provokativnog i eksplicitnog prikaza života tinejdžera iz New Yorka, a suradnju
s Clarkom, Korine je nastavio i filmom "Ken Park".
U
međuvremenu, Korine se odlučio i sam prihvatiti režije, a njegov prvijenac bio
je baš "Gummo". Nakon uspjeha "Klinaca", jedna nezavisna produkcijska
kuća osigurala mu je milijun dolara budžeta za snimanje filmova kakvog god
želi, a on se također odlučio na snimanje prilično kontroverznog i šokantnog
filma koji je bazirao na životu u mjestu Xenia u saveznoj državi Ohio, gradu
koji je početkom 70-ih uništio uragan. Film je to bez klasične naracijske
linije u kojem pratimo živote nekolicine, uglavnom mladih, stanovnika ovog
gradića, a svi su ti likovi najblaže rečeno živopisni. I pravi je to
polusvijet, reklo bi se u nas, tipovi koj besciljno bauljaju kroz svoje
dosadne, isprazne i nezanimljive živote. Djeluje to od samog starta dosta
šokantno, uznemirujuće, čak ima i nekoliko jezivih scena mučenja životinja,
ponajviše mačaka, no to i ne čudi jer se dva glavna lika, tinejdžeri Tummler i
Solomon bave lovom na mačke lutalice koje potom prodaju u lokalnoj trgovini, a
vlasnik te trgovine iste te mačke preprodaje lokalnim restoranima.
Već iz ovog
detalja posve je jasno koliko je sve to bizarno i groteskno i nema u ovom filmu
zapravo niti jednog tipa koji bi se mogao uklopiti pod nešto što bi se smatralo
"normalnim". Film dobrim dijelom izgleda i kao dokumentarac, ondosno
kao fake dokumentarac, a važnu ulogu ovdje igra i sjajna kamera Francuza Jeana
Yvesa Escoffiera, kojeg je Korine zapazio u filmovima podjednako uvrnutog
francuskog filmaša Leosa Caraxa. Taj dokumentaristički štih ponajviše se dobiva
jer je gotovo cijeli glumački ansambl sastavljen od neprofesionalanaca ili
bolje rečeno živopisnih likova koje je Korine pronašao dok je tražio
lokaciju za snimanje filma. Na kraju je film snimljen u siromašnim predgrađima
Nashvillea, grada u kojem je Korine i odrastao, a "Gummo" djeluje
dosta fragmentarno i sadrži bezbroj nadrealnih scena s bizarnim i potpuno
nihilističkim likovima. I soundtrack filma je prilično kontradiktoran jer u
njemu imamo glazbu od Roya Orbisona i Madonne pa sve do death metala.
Prilikom
premijere filma na Telluride festivalu u kolovozu 1997. godine, dobar dio
publike napustio je dvoranu već tijekom jedne od uvodnih scena kad jedan od likova,
odnosno tih poluretardiranih klinaca, muči mačku, a do kraja se
dvorana dobrim dijelom ispraznila. Koliko sam uspio saznati, niti jedna mačka
nije stradala tijekom snimanja ovog filma, već su se koristila tijela od ranije
mrtvih mačaka ili umjetne mačke, no činjenica je kako te scene djeluju užasno
realistično i šokantno da sam i ja na trenutak pomislio da je neka jadna
životinjica platila glavom. To se, ponavljam, NIJE dogodilo, no kad se
pogleda film potpuno je jasno zašto su te i slične druge scene uvrštene u ovaj
film. Korineova intencija da šokira i uznemiri javnost mrvicu karikiranom i
pretjeranom zbiljom bila je očigledna, no nažalost, i ono što vidimo u ovom
filmu prava je Amerika, a ne samo blještavilo Hollywooda ili New Yorka.
Jedan od
velikih fanova ovog filma je i veliki njemački redatelj, majstor i igranog i
dokumentarnog filma, koji kao da se isprepliću u "Gummu", Werner
Herzog. On je za Korinea rekao da je riječ o potpuno čistom glasu nove
generacije filmaša koji preuzimaju štafetu od starijih i koji će ubrzo dominirati
svijetom filma. Prognoze starog Wernera nisu se obistinile, barem za
sada, jer se Korine ipak nije uspio profilirati kao jedan od vodećih
filmaša svoje generacije. No, u svakom slučaju riječ je o jako zanimljivom autoru,
u čijem su fokusu uvijek bili ljudi s margina društva, svojevrsni društveni
otpadnici i ljudi kojima gotovo nitko osim njega nije posvetio ni mrvicu
pažnje.
Primjedbe
Objavi komentar