Ova
paragvajska drama pokazala se kao još jedan u nizu onih hvaljenih i
nagrađivanih filmova (u trenutku dok ovo pišem "Nasljednica" ima čak
31 nagradu i još 27 nominacija, vjerojatno će do kraja taj impozantni broj biti
još i veći) koji na mene nisu ostavili poseban dojam. Vjerojatno je razlog tome
što je riječ o filmu kakav mi i inače ne odgovara, sporom, tromom, čak bih se
usudio reći i pomalo dosadnom, sa čijim likovima se nikako ne mogu povezati i do kojih
mi je stalo manje nego do problema ptica pjevica u rijetkim šumama Mauretanije.
Naravno, ne znači to da ovaj film zbog toga treba u startu otpisati kao loš i
zaobići ga jer kad neki film dobije čak tri nagrade u Berlinu, među kojima i
Srebrnog medvjeda za najbolju glumicu (Ana Brun), na uglednom festivalu u San
Sebastianu dobije nagradu za najbolji latinoamerički film, onda se mora raditi
o djelu koje ima neku vrijednost, no tu vrijednost ja ovaj puta nisam uspio
prepoznati.
U središtu
priče ovdje su dvije nasljednice bogatih i uglednih obitelji iz paragvajskog
glavnog grada Assunciona, Chela (Brun) i Chiquita (Margarita Irun),
šezdesetogodišnjakinje koje su u vezi već desetljećima. No, kako te nekadašnje
bogate, aristokratske obitelji propadaju, gube na važnosti, ugledu i
bogatstvu, tako i ove dvije gospođe moraju prodavati svoje nasljedstvo ukoliko
i dalje barem kako - tako žele živjeti na visokoj nozi. Situacija se dodatno
zakomplicira kad Chiquita zbog prijevare završi u zatvoru, a to natjera Chelu
da se susretne s potpuno novim realitetom. Godinama se ona družila gotovo
isključivo sa Chiquitom, a njezino utamničenje je natjera da pronađe novo
društvo, izađe iz svoje samonametnute zatvorenosti i počne iznova upoznavati
svijet oko sebe. Tako ona ubrzo postaje i svojevrsna taksi - vozačica za bogate
starije gospođe iz susjedstva, a na taj način upozna i dvostruko mlađu ženu od
sebe po imenu Angy, koja će joj postati svojevrsni novi vodič kroz život.
Bio je ovaj
film i dugometražni debi za paragvajskog režisera Marcela Martinessija, a uloga
Chele bila je prva filmska uloga za ženu potpisanu kao Ana Brun.
Najzanimljivije od svega je što to ime ovoj ženi uopće i nije pravo ime, već
pseudonim, a koliko sam uspio pročitati, ova glumica nije željela da je se
potpiše pravim imenom iz straha da je se ne bi negativno asociralo i da ne bi
bila obilježena u i dalje prilično konzervativnom paragvajskom društvu. Jer
uloga aristokratkinje, pritom i lezbijke, očito ju je mogla prilično
obilježititi, no nakon što se film pokazao kao i više nego uspješan te je bio i
paragvajski kandidat za Oscara, Brun je dobila publicitet isključivo u
pozitivnom smislu, kao vrsna glumica koja je svoj lik, mora se priznati,
fantastično impersonirala.
Primjedbe
Objavi komentar