Poznati
američki glumac Johan Hill, tip kojeg ponajviše pamtimo u komedijama kao što su
"21 Jump Street" ili "Superbad", ali i koji je posljednjih
godina ostvario i nekoliko upečatljivih uloga u nekim ozbiljnijim filmovima
(Igra pobjednika ili Vuk s Wall Streeta za koje je bio nominiran i za Oscara za
najboljeg sporednog glumca ili serija Maniac), pokazao je da se u njemu skriva
i talentirani scenarist, a posebno redatelj. I njegov scenarističko /
redateljski prvijenac, vjerovali ili ne, uopće nije komedija, što bi se možda
na prvu moglo očekivati, već jedna od najboljih coming of age drama u
posljednjih nekoliko godina, čija je radnja smještena u Los Angeles sredinom
90-h godina prošlog stoljeća. Od tuda i naziv filma jasno, a razdoblje je to koje je
Hillu i više nego dobro poznato pošto je i sam sredinom 90-ih, kao i njegov
naslovni junak, 13-godišnji klinac po imenu Stevie (izvrsni malac po imenu
Sunny Suljić, kojeg se možda sjećaju oni koji su gledali bizarno Lanhtimosovo
"Ubojstvo svetog jelena"), bio klinjo koji je tražio mjesto pod
suncem Los Angelesa.
Stevie živi
sa samohranom majkom prilično mračne prošlosti (Katherine Waterston) i
18-godišnjim starijim bratom Ianom (Lucas Hedges), frustiranim nasilnikom koji
svu svoju srdžbu i bijes iskaljuje na mlađem bratu. Djeluje Stevie kao povučeni
klinac, koji se očito nije uspio uklopiti među društvo bogatih klinaca iz škole
koju pohađa, no uskoro će on pronaći novo društvo. Sasvim slučajno Stevie
završi u društvu starijih skejtera, klinaca različitih rasa te socijalnih i
obiteljskih pozadina, koje ga malo, po malo počinje prihvaćati kao svog
punopravnog člana. Stevie tako počinje polako pronalaziti svoje mjesto pod
suncem, ali počinje se on i dokazivati u puno starijem društvu, upadati u
svakakve probleme i sve više se udaljavati od obitelji.
Estetski se
"Mid90s" pomalo nastavlja na legendarne "Klince" Harmonyja
Korinea i Larry Clarka, no nije Hillov film ni približno toliko kontroverzan
ili provokativan, iako se i ovdje djelomično obrađuje tematika maloljetničke
delikvencije, alkoholizma, droga i seksualnosti. Film doista i izgleda kao da
je snimljen 90-ih te je u cjelosti i snimljen 16-milimetarskom kamerom kako bi
se dodatno dobilo na autentičnosti i mora se priznati da Hillov prvijenac
doista djeluje realistično, emotivno, pomalo nostalgično, ali i što je
najvažnije, posve iskreno i uvjerljivo. Priča je to koja se mogla dogoditi, a
vjerojatno je dijelom i zasnovana na samim iskustvima u odrastanju autora. Iako
je "Mid90s" prava gorkoslatka socijalna drama, definitivno ima tu i
humornih elemenata, a priča je to s kojom će se vrlo lako moći prepoznati mnogi
koji su odrastali u istom razdoblju.
Bez obzira
što je radnja smještena u drugi najveći američki grad Los Angeles, priča je ovdje posve
univerzalna i bez problema se može preslikati u gotovo svaki kraj svijeta.
Ddodatni plus su dobar score Trenta Reznora i Atticusa Rossa, a posebno
izvrstan soundtrack sastavljen od pjesama uglavnom i snimljenih u tom
razdoblju. Prilikom predstavljanja filma Hill je priznao da je bio dosta
nesiguran u vlastite režijske sposobnosti, no skupio je hrabrost nakon što se
intenzivno družio s Martinom Scorseseom i Ethanom Coenom, koji su očito
nesebično s njim podijelili svoje ogromno znanje i iskustvo. Očigledno su njihovi
savjeti bili i više nego kvalitetni jer Hill je snimio jako dobar i emotivan
film, a vjerujem da ćemo od ovog debeljka u budućnosti vidjeti još nešto barem
ovoliko zanimljivo.
Primjedbe
Objavi komentar