Bio je ovo,
nemam što skrivati, film od kojeg sam najviše očekivao u 2018. godini. Čim se
"Roma" pojavila na festivalu u Veneciji i ondje neprikosnoveno
pokupila glavnu nagradu, krenuli su sami hvalospjevi Alfonsu Cuaronu i njegovoj
poluautobiografskoj priči o životu u kvartu Mexico Cityja na prijelazu iz 1970.
na 1971. godinu. I potpuno je jasno da je Cuaron snimio još jedan velik, važan,
istovremeno toliko grandiozan i posve initiman film, film kojim je još
jednom potvrdio da je jedan od najtalentiranijih režisera današnjice jer
gledajući ovaj film čovjek dobije dojam da Cuaron ima sposobnost i psima,
kokošima i gušterima točno objasniti što želi od njih u pojedinoj sceni, a
kamoli ne ljudima. U ovom filmu Cuaron je odlučio potpuno sve držati pod
kontrolom pa je osim scenarija i režije, sam bio i direktor fotografije, a bio
je i koproducent, kao i jedan od montažera.
Odluka da se
film snimi crno-bijelom tehnikom također se pokazala kao idealan izbor,
a snimljena je "Roma" naturalističkim stilom i djeluje ova
priča nostalgično i u njoj se prati obitelj iz više klase koja živi u
uglednom kvartu u Mexico Cityju. Otac obitelji je liječnik Antonio, njegova
supruga Sofia je kućanica, a uz njihovo četvero djece, s njima živi i Sofijina
majka. Ipak, glavni lik filma je sluškinja ove obitelji, mlada Indijanka sa
sela po imenu Cleo (debitantica Yalitza Aparicio, i ostatak glumačke ekipe sastavljen je
od meni nepoznatih lica), djevojka koja je naizgled dio obitelji, no posve je
jasno da ona to nikako nije. Točno se zna kome je gdje mjesto u ovom ogromnom
kućanstvu u kojem će se ravnoteža narušiti kad Antonio otputuje na konferenciju
u Quebec. No, njegov boravak u Quebecu se produlji i vrlo brzo da se naslutiti
da on nije otišao na nikakvu konferenciju, već je odlučio napustiti svoju
obitelj.
U
"Romi" zapravo pratimo godinu dana u životu ove obitelji (pod obitelj
ubrajam i Cleo), koja počinje idilično, no kako se ta obitelj počinje
raspadati, tako i situacija u državi postaje sve nestabilnija i nemirnija. No,
ova gotovo pa snobovska obitelj koja gotovo i nema doticaja sa stvarnim
svijetom oko sebe, državom nevjerojatnih razlika u kojem je jaz između
siromašnih i bogatih gotovo nestvaran. Žive oni gotovo u svojevrsnom limbu u
kućerini izgrađenoj u francuskom stilu u uglednom kvartu i baš kao što djeca ne
shvaćaju da ih je otac ostavio, tako odrasli ovdje kao da ne shvaćaju da je
politička situacija u zemlji uzavrela i da se ljudi ubijaju po ulicama.
Jedini
doticaj s vanjskim svijetom za njih je zapravo Cleo, naivna djevojka odrasla u
siromaštvu, koja će također na svojoj koži vrlo brzo osjetiti svu težinu
svijeta. Provlače se kroz ovaj film razne teme kao što su i borba za zemlju,
studentski prosvjedi, nepravda, jaz između bogatih i siromašnih, no prvenstveno je "Roma" intimni pogled
na svijet samog autora i vizualno besprijekorni, upečatljiv i snažan prikaz
Cuaronovog duha i karaktera. Ovo je definitivno jedan od najosobnijih filmova
koje smo mogli pogledati još od Mallickovog "Drva života", no najveća
razlika između Mallicka i Cuarona je što je prvi nevjerojatno pretenciozan i u
svoj film pokušava ugurati apsolutno sve od nastanka svijeta do danas,
Cuaron samog sebe očito ne doživljava tako hoch. On zapravo na jedan posve
skroman, minimalistički način želi prikazati tko je on i što ga je oblikovalo
kao čovjeka i kao autora.
"Roma"
je kompleksan, emotivan i slojevit film na više razina, prepun simbolike i metafora, od
kojih su neke zasigurno razumljive tek samom autoru, a koliko je ovaj film
priča o samom Cuaronu, toliko je i priča o njegovoj zemlji, odnosno Meksiku.
Definitivno je ovo film s kojim treba imati strpljenja jer Cuaron priču gradi
jako sporo, temeljito, onako kako su se nekada gradile kuće, od najfinijeg i
najskupljeg materijala, a ne kao danas, kad se na materijalu pokušava štedjeti
što je moguće više i napraviti kuću u što je kraćem mogućem
roku. Nagrade koje je "Roma" već sada osvojila nemoguće je
pobrojati, no ja sam s ovim filmom imao podjednaki osjećaj kao s njegovim
ranijim filmom "Gravitacijom". Film koji tehnički, režijski i
vizualno izgleda besprijekorno, u kojem je svaki detalj na svome mjestu,
no mrvicu mi je ipak priča ostala nedorečena i nije do kraja ispratila taj
vizualni dio. Možda je problem baš u mojim (pre)velikim očekivanjima, no i
"I tvoju mamu također", a posebno "Children of Men" za mene
su ipak bolji filmovi koje nam je podario Cuaron. I da se vratim na početak, "Roma" ipak nije najbolji film koji sam gledao u 2018. godini iako sam pretpostavljao da bi to mogla biti, no u svakom slučaju riječ je o jednom od onih posebnih, unikatnih filmova koji ne izlazi lagano iz memorije i sigurno ću ga kroz koju godinu morati još jednom pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar