THE HOUSE THAT JACK BUILT (2018,DAN) - 9/10

Odmah nakon premijere u Cannesu, na koji se Lars Von Trier vratio nakon šest godina pauze i incidenta s nacizmom, njegov je najnoviji film izazvao brojne kontroverze. Pisalo se kako su mnogi napustili projekciju jer nisu mogli gledati bolesne i uznemirujuće scene koje im je ovaj zločesti Danac priuštio, mnogi su se zgražali i govorili da je Von Trier čisto zlo, najgori živući mizantrop koji bi valjda bio najsretniji da cijeli svijet spiči ogroman komet i da svi skupa s njim nestanemo s lica zemlje. Osim onih nekoliko (ne)sretnika koji su imali priliku «The House that Jack Built» pogledati u Cannesu, ostatak općinstva morao je pričekati još više od pola godine da film stigne u redovnu distribuciju, a film koji je praktički nemoguće žanrovski ukalupiti pokazao se gotovo kao pravo beskompromisno, užasavajuće, uznemirujuće, divlje gotovo pa remek-djelo.

Da, pokazao se ovaj film o psihopatskom serijskom ubojici Jacku koji gradi kuću od leševa iznad mojih očekivanja pošto sam se nakon prvotnih reakcija uplašio da bi ovo mogao biti još jedna bezvezarija poput posljednjeg Von Trierova filma «Nimfomanke». No, ovaj je film sve ono što «Nimfomanka» nije bila, a nekako imam dojam da je «The House That Jack Built» možda i najintimniji Von Trierov film u kojem je publici na pladnju ponudio svoju kompletnu podsvijest. Oni koji prate rad ovog danskog filmaša vjerojatno dobro znaju da je riječ o jednom od najciničnijih autora u svijetu filma, koji je sigurno i u privatnom životu jedan od onih pesimista koji prije u ljudima vide ono loše od onog dobroga, a taj svoj mrak i pesimizam oduvijek je znao preslikati na svoje filmove. Ovaj puta odlučio se pozabaviti tematikom vjerojatno najgorih mogućih ljudi, psihopatskih ubojica, sociopata koji oduzimaju ljudske živote iz životinjske potrebe, poremećaja ili čega već.

 

Nekako imam dojam da je Von Trier u ovom filmu kroz lik naslovnog (anti)junaka Jacka izbacio i puno samoga sebe, kao da je rekao, da i ja sam jedan od onih kojima misli odlutaju u najstrašnijem mogućem smjeru i koji ponekad razmišljam o najgorim mogućim stvarima. No, Von Trier je oduvijek bio i jedan od onih iznimno hrabrih tipova koji se nije plašio taj najcrnji mrak, koji se provlači kroz svačije misli i svačiju podsvijest, izbaciti iz sebe i pokazati ga cijelom svijetu. A «The House That Jack Built» najcrnji je i najnezamisliviji mrak, toliko uznemirujuć, šokantan i bolestan kakav vjerojatno ne bi mogao smisliti nitko drugi osim Von Triera. I sam je čovjek rekao da je godinama pručavao slučajeve mnogih serijskih ubojica, a film je u svom stilu opisao kao slavljenje ideje da je ljudski život zapravo zao i bezdušan.

Zvuči ovaj kratki opis ružno i tužno, no to je jednostavno Lars von Trier, autor u čijim filmovima nema junaka, jer on junake jednostavno prezire. Kroz svoje filmove on se buni protiv filma, on je gnjevan i bijesan jer po njegovom mišljenju filmovi na potpuno pogrešan način pokazuju ljudsku prirodu i on je uvjeren da junaci ne postoje. Tako i njegov glavni protagonist, serijski ubojica Jack (Mat Dillon), čije 12-godišnje ubilačko razdoblje pratimo kroz pet incidenata, odnosno pet divljačkih ubojstava, sve to čini, jer je svjestan da junaka koji će ga zaustaviti nema. Kako vrijeme prolazi Jack postaje sve nemarniji i slobodniji jer je svjestan da nitko neće čuti pozive u pomoć njegovih žrtava i nitko ih neće spasiti. Ovaj dubinski poremećeni tip, kroz kojeg Von Trier na određeni način reflektira samog sebe, sebe zamišlja kao dijaboličkog umjetnika, inženjera ili arhitekta koji serijom ubojstava stvara svoje remek-djelo, nekoga tko u čistom zlu vidi apsolutno savršenstvo.

 

Svakako bi najlakše ovaj film bilo otpisati kao čisto ili apsolutno zlo, kojim je Von Trier konačno potvrdio da je najizopačeniji čovjek na svijetu i psihopat koji snima filmove o psihopatima za psihopate, no to ne bi moglo biti dalje od istine. Činjenica je kako je Von Trier zasigurno jedan od onih taštih umjetnika koji na svijet vole gledati s visoka i koji je svjestan svog znanja jer je potpuno jasno kako je on veliki poznavatelj umjetnosti, povijesti i kulture općenito, a s time se voli razmetati i u svojim filmovima, što se može vidjeti i ovdje. Kao takav Von Trier svijet vidi kao groteskno i potpuno apsurdno mjesto u kojem se cijene sasvim pogrešne vrijednosti pa je takav i njegov protagonist. Groteskan i apsurdan tip koji svjesno čini opačine kakve prosječan čovjek ne može ni zamisliti, čak svojevrsna degutantna karikatura serijskog ubojice na kakvu smo inače navikli u filmovima. Kao i ranije, i ovaj puta te apsurde Von Trier dovodi do ekstrema, a jasno da veliku ulogu ovdje igra i provokacija bez koje on očito ne može.

Već dobro znamo da Von Trier uživa u toj ne samo provokaciji, već i u šokiranju i pretjerivanju. On potpuno svjesno radi filmove zbog kojih će ga mnogi površno opisati kao bolesnika, provokatora i manijaka, egotripera koji filmove snima samo da bi se razmetao svojom izopačenošću, no Von Trier je izuzetno subverzivan tip. On svojim filmovima ljudima želi pokazati – to smo mi, sviđalo se to vama ili ne i prihvatili to ili ne. Naravno da bi bilo pogrešno ljude gledati samo kroz Von Trierovu prizmu jer bi bilo užasno da je svijet doista takav kakvim ga on vidi, no on je svoj filmski pesimizam uspio dotjerati do savršenosti. Von Trier je ovim filmom još jednom dokazao da je jedan od najposebnijih redatelja i ovakav film sigurno ne bi mogao snimiti nitko osim njega. Svjestan sam da «Kuća koju je sagradio Jack» neće biti po svačijem ukusu i bilo bi stvarno čudno da ovaj možda i najšokantniji film godine bude dopadljiv svima, no isto tako siguran sam da će s godinama ovaj film dostići kultni status, baš kao i mnogi njegovi raniji filmovi. Meni je, osobno, ovo bio možda i najbolji Larsov film još od "Dogvillea".

IMDB LINK