Za svoj
sljedeći projekt nakon uspješne i hvaljene «Sobe», koja mu je donijela i
nominaciju za Oscara za režiju, irski filmaš Lenny Abrahamson odlučio se za
adaptaciju gothic priče velške spisateljice Sarah Waters. Teško da će dobri
Lenny s ovim filmom doći do još jedne nominacije pošto je «The Little Stranger»
prošao dosta nezapaženo, što i ne čudi jer je riječ o dosta konfuznom filmu za
koji mi se čini da baš i nije toliko uspješno uspio prenijeti taj očekivani stravični
i jezivi ugođaj. I dok je «Soba» bila strašna i uznemirujuća priča o majci i
sinu koje su godinama živjeli u zatočeništvu nekog američkog Fritzla pa se
potom pokušavali prilagoditi na normalni svijet, ovdje je riječ o više
misterioznoj drami, nego hororu smještenoj u Englesku neposredno nakon II
svjetskog rata. Britanska aristokracija već je početkom prošlog stoljeća počela
ozbiljno gubiti ne samo utjecaj, već i financijsku snagu, a dodatni čavao u
lijes tim dokonim bezveznjacima zadala je laburistička vlada Clementa Atleeja. Dobri Atlee uveo je nacionalizaciju javnih usluga, osnovao nacionalnu zdravstvenu
zaštitu i proširio shemu nacionalnog osiguranja te udario temelje modernoj
Britaniji, udario poreze bogatašima, što je totalno dotuklo tu napuhanu aristokraciju,
koja je i dalje živjela u dvorcima od dvjesto soba.
Upravo takva
je i obitelj Ayres, koja živi u glomaznom dvorcu sagrađenom u 18. stoljeću koji
si više nikako ne mogu priuštiti. Očito je da dvorac propada jer za njega više
ne mogu Ayresi brinuti, a u taj je dvorac pozvan seoski liječnik siromašnog
podrijetla Faraday (sve
bolji Irac Domhnall Glesson, sin i dalje puno poznatije Brendana) jer je jedina preživjela sluškinja bolesna. Ubrzo
se ispostavi da je služavka bolest odglumila, nadajući se da će tako uspjeti
zbrisati iz ove jezive i prazne kućerine u kojoj sada živi ukupno četvero ljudi
i jedan pas. Uz staru gospođu Ayres (legendarna Charlotte Rampling) tu je i njena mlađahna kćer
Caroline (Ruth Wilson)
te sin Roderick, koji je tijekom rata zadobio užasne opekline po cijelom
tijelu. Živjela je ondje nekad i starija kći gđe Ayres, Susan, no ta je
djevojka umrla i prije no što se ostatak braće rodio, no nje se dobro sjeća
upravo naš doktor, čija je majka nekad u ovom dvorcu radila kao sluškinja i
uvijek je on nekako bio opčinjen tim dvorcem.
Ubrzo doktor
Faraday postaje opčinjen i gospođicom Caroline, a kako bi joj se približio
pristaje liječiti njenog brata, no kako vrijeme prolazi polako postaje jasno da
u toj kućerini nešto ne valja. Nešto čudno u njoj se događa i kako dvorac
propada i kopni, kao da nekako ona podsvjesno počinje utjecati na svoje stanovnike
koji se također počinju sve čudnije i čudnije ponašati. Uspio je Abrahamson
postići da njegov film vizualno izgleda jako pristojno, baš kao britanski
filmovi snimljeni 60-ih godina, a odlučio je priču graditi polako i strpljivo. Upravo
na taj mračni, nelagodni ugođaj Abrahamson je ovdje odlučio baciti sve karte i
nema ovaj film ni najmanje veze s modernim hororima u kojima se stalno
forsiraju brza i nagla uzbuđenja. No, nekako imam dojam da se ovaj puta toliko
zaigrao s gradnjom atmosfere da gotovo da nije ni primijetio da mu je film
završio, a da nismo uspjeli dočekati očekivanu barem minimalnu katarzu. Ostalo
je ovdje puno previše toga nedorečeno tako da sam ostao mrvicu razočaran, no uz
znalačku režiju kao veliki plus ovdje bih istaknuo sasvim solidne glumačke
izvedbe, sjajnu scenografiju, kao i odličan prikaz tog duha propadanja
aristokracije. Šteta samo što se sve to utopilo u presporom tempu i manjku
barem minimalnih uzbuđenja, što se ipak od filma koji se predstavlja kao horor
očekivalo.
Primjedbe
Objavi komentar