Iznenađujuće
dobra kombinacija humorne drame i filma ceste stiže nam iz Palestine, a osvojio
je ovaj film više od 20 nagrada po filmskim festivalima diljem svijeta te je
bio palestinski kandidat za Oscara. Autorica "Wajiba" je Annemarie
Jacir, palestinska filmašica i pjesnikinja, koja je ujedno i kuratorica i
osnivačica Palestinskog filmskog saveza te je pokrenula ova vrijedna
žena i prvi filmski festival u Palestini. Za razliku od dobrog dijela
filmova koji stižu iz ovog dijela svijeta u kojima su obično u središtu
događanja izraelsko - palestinski sukobi, u "Wajibu" je u središtu
priče odnos oca i sina, Abu Shadija i Shadija, koje su utjelovili stvarni otac
i sin Mohammad i Saleh Bakri. Riječ je o gorkoslatkom filmu u kojem se
konstantno isprepliću humorni i tužni trenuci, a Jacir je ovim filmom prikazala
bitno drukčiju sliku Palestine, odnosno Izraela no što inače imamo priliku
vidjeti u filmovima.
Nema tu
gotovo nikakve priče o ratovima, a da je doista riječ o nestabilnom području da
se naslutiti tek iz povremenih kadrova u kojima vidimo izraelske vojnike kako
se prešetavaju ulicama naoružani do zuba. Upravo iz razlika između oca i
sina, koje osim generacijskog jaza dijeli i različit pogled na rješenje
palestinskog pitanja te sveukupnog pogleda na život, ovdje se na briljantan
način plete priča. Dok je Abu Shabi već 60-godišnji učitelj koji se valjda
cijelog života nije maknuo iz Nazareta i potpuno se navikao na suživot s
Izralecima, Shabi je 30-godišnjak, koji je otišao na studij u Italiju i sada se
valjda nakon desetak godina prvi puta vraća kući. Otac i sin dijele traumu jer
ih je dvadesetak godina ranije napustila supruga odnosno majka, koja je s
drugim čovjekom pobjegla u Ameriku i od tada je nisu vidjeli, no i ona bi se
trebala konačno vratiti u Nazaret jer se Abu Shabijeva kćer Amal upravo treba
udati. Baš zbog toga Amal i njezin zaručnik naštimali su da vjenčanje bude
na zimu, uoči Božića, samo kako bi majka mogla doći, no pitanje je hoće li se
to dogoditi jer joj je muž na umoru.
Zapravo
tijekom cijelog filma pratimo Abu Shabija i Shabija kako se voze Nazaretom i
dijele pozivnice za Amalino vjenčanje i konstantno upadaju u razne neočekivane
situacije. Kako cijeli dan provode skupa, tako konstantno i rastu tenzije
između starog i sina, tim više jer je Abu Shabi posljednjih desetak godina
cijeloj rodbini napričao razna čuda o Shabiju, a ovom to prilično smeta. Ponaša
se Shabi i pomalo napuhano, snobovski, kao kod kuće ništa ne valja, sve je vani
bolje, no osjeća se da nikad on nije prebolio odlazak iz rodnog kraja.
Činjenica je da između dva glavna lika postoji iznimna kemija, posebno kad se
zna da su i u stvarnosti otac i sin, a stari koji želi imati sve pod kontrolom,
sve teže podnosi konstantna zanovijetanja i prigovaranja sina.
Inače, riječ
"wajib", ako sam dobro shvatio, na arapskom jeziku predstavlja nešto
što je pravi muslimanski vjernik obvezan učiniti, a upravo na taj način Abu
Shabi shvaća organizaciju kćerine svadbe. Tako on želi imati sve pod kontrolom,
od odabira pjevača na svadbi, nekakvog zavijača koji na obiteljskim svadbama
krešti već 40 godina, od već spomenute podjele pozivnica, na kojima je napisao
krivi datum pa do najsitnijih detalja. Nakon premijere na festivalu u Torontu,
osvajao je "Wajib" nagrade na festivalima u Amiensu, Dubaiju,
Locarnu, Londonu, Montpellieru, Prištini i Washingtonu, a to zapravo i ne čudi
jer priča ovog filma posve je univerzalna. Priča o ocu i sinu koji se vraća iz
daleka i osjeti se da među njima vlada razdor i da godinama čekaju kako bi
jedan drugom rekli ono što trebaju, mogla bi se premjestiti u bilo koji kraj
svijeta, a posebna vrijednost "Wajiba" je što je snimljen s toliko
stila i što se ističe s dvije snažne glumačke izvedbe.
Primjedbe
Objavi komentar