Filmovi o
ratnim izvjestiteljima kao što su bili Joffeova "Polja smrti" ili
Stoneov "Salvador" u pravilu su, bar kad sam ja u pitanju, filmovi s
kojima se i ne može puno promašiti, a takav je slučaj i s biografskim
filmom o vjerojatno najpoznatijoj ratnoj izvjestiteljici Marie Colvin. Ova
je Amerikanka od sredine 80-ih pa sve do pogibije početkom 2012. godine u
sirijskom Homsu bila novinska izvjestiteljica za britanski "The Sunday Times"
i u ovih nešto više od četvrt stoljeća obišla je valjda sva ratom zahvaćenih
područja. Od bliskog istoka, Afganistana, Čečenije, Kosova, Siera Leonea, Šri
Lanke (gdje je ostala bez lijevog oka), Zimbabvea, Istočnog Timora pa do Libije
upravo je Colvin izvještavala i preko njenih članaka javnost bi obično mogla
saznati što se ondje događa, a u proslavila se po tome što je najčešće u prvi plan stavljala sudbine pojedinaca jer ljudima se nekako najlakše poistovjetiti makar s jednom stvarnom osobom, nego s tisućama imaginarnih.
Jasno da je
biografija jedne takve osobe i više nego zahvalna za snimanje filma, a poznati
američki dokumentarist Matthew Heineman (City of Ghosts, Cartel Land) upravo je
priču o Colvin izabrao za svoj prvi igrani film. I nema se tu što prigovoriti,
snimio je Heineman korektan film, isto kao što je britanska glumica Rosamund
Pike utjelovila Colvin (nominacija za Zlatni globus), no ipak bi bilo pogrešno
"Privatni rat" svrstati u red filmova kao što su gorenavedeni
"Salvador", a posebno "Polja smrti". Daleko najbolji dio
ovog filma su unutarnje borbe same Colvin i psihološka stradanja odnosno PTSP koji si je ova
žena nabacila na leđa dugogodišnjim izvještavanjem s prve linije fronta. Vidimo
kako se ona s godinama pretvorila u pravog "war junkiea" i opasnost
joj se toliko uvukla pod kožu da nije mogla odoljeti niti jednom od izazova.
Definitivno
je bila Colvin kompleksna ličnost, žena koja je bila svjesna da svojim radom i
djelovanjem možda i potiče ratna događanja, kao što je bila i više nego svjesna
da obično jako malo može utjecati na ono što se zbiva oko nje. Kako možemo
vidjeti u ovom filmu, ona bi se obično usredotočila na osobne, intimne priče
ljudi koji su u svim tim ratovima doživjeli nezamislive tragedije, a
koliko je njezin rad zapravo utjecao na eskalaciju pojedinih sukoba, posebno
onih posljednjih u Libiji i Siriji, o tome bi se iz današnje perspektive dalo
diskutirati. Svakako je učinjeno dobro što ovo nije još jedna od onih
ispeglanih, holivudskih priča o heroini i ženi koja se odlučila boriti za
nekakvu univerzalnu istinu, već je glavna motivacija autora bilo saznati tko je
zapravo bila ta žena i što ju je tjeralo da uvijek s glavom u torbi uletava
ondje gdje nitko normalan ne bi. Dakako da obiluje i ova biografska ratna drama
uzbuđenjima dok pratimo njezin život sve od 2000. godine i izvještavanja iz Šri
Lanke pa do kobne 2012. godine i njenog stradavanja u sirijskom gradu Homsu. Za koje ionako saznamo na samom startu filmu, tako da se ne brinete da sam nešto zaspoilao.
Primjedbe
Objavi komentar