BRONSON (2008,GBR) - 9/10

U pravilu kad čovjek pomisli na biografski film onda vjerojatno podrazumijeva da je riječ o filmu u kojem se barem donekle faktografski i precizno prati život neke više ili manje bitne osobe koja je određenom autoru zapela za oko ili neki posebno zanimljiv detalj u njegovom / njenom životu. To pravilo očito ne vrijedi za danskog redatelja Nicolasa Winding Refna, koji je scenarij za ovaj potpuno netipičan biografski film o potpuno netipičnom (anti)junaku napisao zajedno s britanskim dramatičarem imena Brock Norman Brock. Glavni junak ovog filma pravog imena Michael Peterson, koji si je sam nadjenuo ime Charlie Bronson po poznatom američkom glumcu, najosuđivaniji je čovjek u povijesti Velike Britanije, koji je gotovo cijeli život proveo u zatvorskim samicama. Bronsona se i danas smatra jednim od najopasnijih britanskih kriminalaca i najnasilnijih zatvorenika svih vremena, čovjeka koji je odlučio da po nečemu mora ostati zapamćen. Pa kad već nije imao talenta za nogomet, glumu ili pjevanje, donio je odluku da će ga se pamtiti po nasilničkom ponašanju i divljaštvu. Imao je čovjek očito neki suludi poriv stalno biti u centru pažnje i to na najluđi mogući način pa zato i ne čudi da je Refn snimio film u kojem je Bronson i sam narator svoje priče i to preko potpuno groteskne i nadrealne cabaret predstave.

Uloga Bronsona bila je možda i prekretnica u karijeri danas iznimno popularnog i mnogima omiljenog britanskog glumca Tomyja Hardya, a njegov pomalo pompozni i naglašeni glumački stil, koji kao da je dobrim dijelom pokupio od svojih starijih sunarodnjaka Richarda Harrisa ili Olivera Reeda ovdje je potpuno došao do izražaja. Kako bi se što bolje uživio u ulogu Bronsona, Hardy se više puta susreo sa stvarnim Bronsonom u zatvoru, a njemu se toliko svidjela ideja filma da je pristao obrijati svoje prepoznatljive gotovo pa harisđinovićke brkove kako bi se po njima mogli napraviti umjetni brkovi koje je Hardy nosio u filmu. Za mene, ovo je i dalje najbolja uloga u Hardyjevoj karijeri, a Refnova odluka da priču o Bronsonu predstavi u potpuno nadrealnom i grotesknom stilu pokazala se kao odlična ideja. Ovaj film ujedno i predstavlja Refnov odmak od realizma s kojim se predstavio u trilogiji "Pusher" te je i nakon "Bronsona" nastavio snimati nadrealne filmove prepoznatljive po krhkoj naracijskoj liniji i snažnoj vizualnosti.

Kao odlična odluka pokazalo se što je Refn izbjegao upadanje u zamku bilo kakvog objašnjavanja razloga Bronsonova potpuno asocijalnog i nenormalnog ponašanja. Kao da je shvatio da je riječ o čovjeku čije se ponašanje ne može objasniti i racionalno shvatiti, a istovremeno bi ga bilo potpuno pogrešno predstaviti i kao čisto zlo, odnosno osobu koja je jednog dana odlučila da će biti zla i raditi grozne stvari. Refn Bronsona ovdje gotovo pa stavlja u poziciju tragičnog grčkog junaka, žrtvu svojih pogrešaka i krivih odluka, čovjeka koji ne samo da shvaća svoje pogrešne odluke i poteze, već kao da je potpuno ponosan na njih i diči se njima i kao da je cijeli život za njega najobičnija predstava. Naravno da se u filmu o ovakvom tipu nije moglo izbjeći nasilje, kojeg ima podosta i koje je prikazano dosta eksplicitno i groteskno, a takav je i cijeli ovaj film.

IMDB LINK