Gaspar Noe
predstavio se još krajem 90-ih nasilnim, nihilističkim i provokativnim filmom
"Sam protiv svih" da bi koju godinu kasnije svijet šokirao
kontroverznim filmom "Nepovratno" kojeg mnogi prvenstveno pamte po
brutalnoj sceni silovanja Monice Bellucci, no bio je to tehnički, vizualno, glumački i
izvedbeno nevjerojatan film. Bila su ta dva filma i kreativni vrhunac ovog
argentinsko - francuskog filmaša jer su sljedeća dva njegova filma, "Enter
the Void", a posebno gotovo pa pornić "Love" bili bitno, bitno slabiji, kao da je čovjek ostao bez ideja.
Silaznu putanju Noe je nastavio i sa svojim posljednjim filmom, neobičnom
kombinacijom mjuzikla, psihološke drame i horora "Climaxom" koji je
premijeru imao na redateljskoj večeri festivala u Cannesu. I odmah da bude
jasno, od prve do zadnje scene potpuno je jasno da je "Climax" Noev
film jer vizualno i tehnički on izgleda besprijekorno, no kad se od Noea
makne efekt šoka, shvaćamo da ovdje zapravo ostaje jako malo toga.
Svi koji su
gledali njegove ranije filmove, dobro znaju koliko Noe voli šokirati i
provocirati, bilo nasiljem, bilo eksplicitnim seksom (ili jednim i drugim), no
ovaj puta i to je gotovo pa potpuno izostalo (ako maknemo jednu scenu u kojoj
je gotovo pa sam sebe kopirao i pokušao šokirati nečim što je bilo šokantno u prvom mu filmu prije više od 20 godina), a još jednom je Noe potvrdio da je puno
bolji redatelj nego scenarist. Očigledno je kako je u "Climaxu" bilo i
dosta improvizacije i da je puno toga prepušteno samim glumcima, što potvrđuje
činjenica da se scenarij sastojao od samo pet stranica. Naravno da to ne znači
da je Noe dopustio da se situacija po tom pitanju otme kontroli, već je
svojim glumcima ili bolje plesačima odlučio dati dosta slobode, ali prva
polovica filma doista je naporna za gledanje. Osim ako nisi veliki fan
suvremenog plesa ili ispraznih razgovora.
Okupio je Noe
tako u zabačenu, napuštenu školsku zgradu negdje u Francuskoj skupinu plesača
koji vježbaju plesnu točku. Nakon probe, ovi mladi plesači i plesačice
nastavljaju se družiti, plesati, flertovati, svađati se i to uz obilne količine
sangrije. No, ta će se opuštena večer druženja, zafrkancije i plesa vrlo brzo
pretvoriti u užasnu noćnu moru jer će se ispostaviti da je netko od njih u
zdjelu sa sangrijom ubacio LSD. Kad LSD krene djelovati dakako da film postaje
i daleko zanimljiviji, luđi, pravi noeovski jer se cjelokupna situacija pretvara
u seriju noćnih mora i halucinacija, a više-manje normalni mladi ljudi počinju
se pretvarati u pomahnitale divljake. No, do toga treba proći prva polovica
filma koju sam jedva preživio i koja se sastoji od plesa pa ispraznih i
bezveznih razgovora pa opet plesa i opet pričanja...
Kao i u
ranijim njegovim filmovima i "Climax" tehnički i snimateljski djeluje
prilično neobično, i ovdje se kamera povremeno vrti u krug, penje se i spušta,
tako da prostor u kojem se ova plesna skupina nalazi djeluje dodatno klaustrofobično.
Ovaj puta Noe se odlučio film ispresjecati izrazito dugim i kratkim kadrovima
tako da samo uvodna scena snimljena u jednom kadru traje desetak minuta, a ima
još nekoliko sličnih scena do kraja. Film vizualno djeluje impresivno, tu se
nema što prigovoriti i što ide dalje doista i postaje sve
zanimljiviji i bolji i pretvara se u jednu užasnu noćnu moru, groznu fantaziju
sa zanimljivim i jako dobrim soundtrackom, no kad se sve ukupno to zbroji svejedno je to dosta, dosta tanko i slabašno. Posebno kad je u pitanju film autora kao što je Noe i posebno kad je dočekan s hvalospjevima i kritikama kao da je snimio neznamkakvo remek-djelo. Kad je riječ o glumačkoj ekipi,
od poznatih faca ovdje sam uspio prepoznati jedino Alžirku Sofiu Boutellu,
koja je prije no što je ušla u svijet filma i bila plesačica, a
ostatak postave sastoji se od neafirmiranih glumaca i
debitanata, od kojih su mnogi zasigurno profesionalni plesači.
Primjedbe
Objavi komentar