Veljka
Bulajića prvenstveno pamtimo po čuvenim partizanskim filmovima kao što su
"Kozara" ili "Bitka na Neretvi", no definitivno je to autor
zanimljivog opusa koji je nakon studija u Italiji radio i kao asistent Federicu
Felliniju i Vittoriu De Sici. Početkom 50-ih predstavio se nizom zanimljivih
kratkih filmova, a njegov debitantski dugometražni film "Vlak bez voznog
reda" iz 1959. godine o seobi siromašnih seljaka iz Dalmacije prema
Slavoniji nakon II svjetskog rata osim za najbolji jugoslavenski film, Bulajiću
je u Cannesu donijela i nagradu za najboljeg debitanta. Bez sumnje Bulajić
je jedan od najvećih jugoslavenskih filmaša svih vremena, a jedan od filmova
koji se nekako ističu u njegovoj filmografiji definitivno je "Čovjek
koga treba ubiti" iz 1979. godine.
Ideju za ovaj
film Bulajić je pronašao u legendi o crnogorskom vladaru Šćepanu Malom, koji je
Crnom Gorom vladao od 1767. do 1773. godine, predstavljajući se kao ruski car
Petar III. Jer samo nekoliko godina ranije no što se u Crnoj Gori pojavio
čovjek koji je potom postao Šćepan Mali, u Rusiji je ubijen tadašnji car Petar
III. Iako se o njegovom podrijetlu ne zna ništa, osim što se zna da je
kao travar i narodni ljekar 60-ih godina 18. stoljeća došao u Crnu
Goru, vrlo brzo postao je vladar i ostao je zapamćen kao uspješan vođa i
reformator. Tu zanimljivu legendu o njegovom porijeklu i sličnosti s ruskim
carem Bulajić je iskoristio da snimi neobičnu fantaziju koja je bila i
jugoslavenski kandidat za Oscara 1979. godine, no nije "Čovjek koga treba
ubiti" ušao u krug nominiranih filmova.
Nakon što
urotnici svrgnu i ubiju ruskog cara Petra III, Sotona shvati da je time došlo
do disbalansa između zla i dobra na zemlji. Kako bi vratio situaciju u normalne
okvire, on je odlučio na zemlju poslati nižerangiranog agenta iz pakla,
učitelja Farfu, demona koji nevjerojatno sliči ubijenom caru. No, prije no što
ga se vrati na rusko prijestolje, Farfa će morati preuzeti vlast u malenoj
državici Crnoj Gori. Nakon što iz pakla stigne ravno u Crnu Goru, Farfa doista
vrlo brzo preuzme vlast u zemlji i narod ga prihvati za novog vođu te si on
nadjene ime Vladika Šćepan Mali i uspješno suzbije najezdu Turaka. Iako vrhovni
Sotona za njega ima drukčije planove, Farfa odnosno Šćepan Mali odluči ostati u
Crnoj Gori pošto mu se ondje svidjelo, ali Sotona i njegovi sluge preko toga
baš i neće tako olako prijeći.
Ono što
me možda najviše fasciniralo u ovom filmu je nevjerojatan i totalno
slikovit prikaz pakla, podzemnog svijeta u kojem žive više ili niže
rangirani demoni koji po potrebi dolaze na zemlju, kad netko od njih dobije
koji podatak. Tako uz vrhovnog Sotonu imamo ondje cijelu vojsku demona i
Sotoninih sluga, ljudi koji su u paklu završili zbog nedjela koja su
činili za svojih života, među njima i Džingis-kana. Djeluje sve to potpuno
nadrealno i Bulajić je iznimno maštovito i slikovito uspio prikazati taj
svijet. Iz današnje perspektive djeluje "Čovjek koga treba ubiti" i
prilično satirično, čak i pomalo subverzivno jer imamo tu priču o
podmetnutim vladarima, obećanom narodu i sličnim motivima koji se mogu, ali i
ne moraju gledati iz neke drukčije perspektive.
Primjedbe
Objavi komentar