Pokazala se
ova kombinacije crne komedije, filma ceste i klasičnog kriminalističkog filma
kao sasvim ugodno iznenađenje, a Mong-Hong Chung, scenarist, redatelj, ali i
direktor fotografije (zanimljivo kako se za ovu zadaću potpisao pod japanskim
pseudonimom Nagao Nakashima) pokazao se kao jako zanimljiv autor, koji na fin i
moderan način zna ispričati priču. Odradio je Chung odličan posao i s castingom
jer u jednoj od dvije glavne uloge pojavljuje se nekad poznati komičar iz Hong
Konga po imenu Michael Hui, na čije su štosove navodno otkidale generacije i
generacije Kineza, a ovaj film bio mu je i povratak na veliku scenu poslije dosta
godina te je zaslužio i nominaciju za najboljeg azijskog glumca godine. Hui u
ovom filmu igra starog i pomalo nametljivog taksista, koji nekako uspije
nagovoriti tajvanskog dilera da uđe u njegov stari auto kako bi ga prevezao u
drugi grad. Ni ne znajući da je ovaj sitni diler i da ga on vozi kako bi on
isporučio heroin, Hui se skupa sa svojim suputnikom nađe usred obračuna zavađenih
mafijaško – dilerskih klanova.
I u ranijim
filmovima Chung se istaknuo sa svojim crnohumornim i ironičnim stilom, a takav
je i ovaj film. Samo što u slučaju «Godspeeda» strelovitom brzinom skačemo iz
humornih i ironičnih situacija u one sentimentalne i tužne pa čak i dosta
nasilne. Jer, ne zaboravimo, imamo ovdje na djelu opake kriminalce, što vidimo
već u uvodnoj sceni u kojoj jedan tajvanski «capo», koji će kasnije imati dosta
bitnu ulogu, zaglavi sa škarama za živicu na vratu. I stilski je ovaj film
iznimno upečatljiv te naracijski ova priča nije linearna, a Chung i ovaj puta
pokazuje da je pravi majstor fotografije s nevjerojatnim osjećajem za boje i
kompoziciju. Pokazao je da fino zna i miksati žanrove i skakati iz hladnog i
brutalnog gangsterskog filma u toplu i humanističku buddy – buddy komediju. I
što je najbolje od svega, ta mješavina žanrova i tonova uopće ne djeluje
nametljivo i neprirodno, već potpuno suprotno, a da nije toliko kontradiktoran,
ovaj film možda i ne bi tako dobro funkcionirao. Kad se tome dodaju i povremeni
gotovo pa apsurdistički dijalozi, posebno među tim krimosima, koji u rijetkim
trenucima čak podsjećaju na legendarne dijaloge iz filmova Quentina Tarantina,
onda je jasno da ovaj film mora zaslužiti visoku ocjenu i ne čudi da je bio
jedan od kandidata za azijski film godine.
Primjedbe
Objavi komentar